ODLOMCI SREDOM: Osećanje suštinske uskraćenosti (Odlomak iz knjige „Ko me voli nisam mu daleko“)

Između Divne i Radmile stajala je uvek velika i neobjašnjiva razdaljina koju nikakvi razgovori nisu mogli da ublaže, niti da umanje. Volela bi Divna da to nije tako, prijalo bi joj da u međusobnim razmenama sećanja na detinjstvo zajedno dovrše neke slike, neke trenutke zarobljene u dečjim očima. Ni na sadašnji trenutak nemaju isti pogled. Pile su sa istog izvora, nisu podjednako bile žedne, jele sa istog stola, nisu jednako bile site. Divna je stalno morala da ispravlja, da menja, da dokazuje, da dodaje i da se ljuti. Radmila se neubedljivo branila od nečeg, kao da se naknadno plašila saznanja da su joj promakle neke jako važne istine bez kojih ništa dalje neće valjati. A valjalo je. Išao je njen život svojim tokom, nekad pored, nekad posred srca, bez velikog truda ili umeća da se taj emotivni kolosek približi onom racionalnom, da se katkad oslone jadan na drugi. Češće bi se grubo ukrstili, napravili incident, sudar.
Gotovo uvek, nakon njihovih susreta, Divni bi se činilo da je bila nepravedna prema sestri, možda i gruba, ali nije mogla da prihvati da njih dve nikada neće moći da osete istu mesečinu pred sobom, da zajedno prstima dotaknu mekani ćilim koji je majka satkala za hladne noći svoje dece. Zalud je očekivala da sestra odškrine zastor u svom sećanju i donese neku dugo skrivanu sliku koja bi pokolebala ili bar uskomešala neke Divnine istine iz zajedničkog detinjstva. Ništa, osim nesigurnog i nepouzdanog skakutanja sa jedne priče na drugu. Osećanje suštinske uskraćenosti, čak usamljenosti, nedostatak oslobađanja i novog ispunjenja, to je pilula koja se teško kotrljala niz Divnino grlo.
Jedan jedini put Divna se uverila da Radmila ima snagu kakvu ranije nikad nije pokazala. Bio je neočekivano topao januarski dan. Sunce ogrejalo široki plato ispred brojnih kapela gradskog groblja. Od suza koje obilno teku Divna ne razaznaje ljudska lica u gomili. Vidi samo Radmilu, visoku, uspravnu, mermernog lica, čini joj se da je spomenik. Prvi put njena sestra nalikuje heroini koja do ovog trenutka nikad i nigde nije pokazala takvu snagu. Sahranjuje svog još uvek mladog čoveka sa gordošću čuvara ognjišta. Kao da potpuno sama stoji ispred kapije kroz koju se on nikada neće vratiti, nakratko samo okreće glavu i osmatra pređeni put kojim je njihova dvokolica stigla do kraja. A onda, Divna jedina primećuje kako se bela ruža u Radmilinoj ruci pretvara u vitki lelujavi štap na kome su nanizani šareni leptirovi, i gotovo da kriknu ugledavši kako se Radmiline noge podigoše sa zemlje i ona odleprša. Dugo se u daljini videla šarena loptica iznad krovova gradskih kuća.

Mother and daughter enjoy watching sunset together.
Radmila nije mogla ni da sluti u kakvom je začaranom ogledalu Divna držala lik svoje sestre, ostavljajući joj slobodu i prostor da leti kad god joj se ukaže prilika. Kao da je očekivala da će Radmila u tom letu pokupiti nešto sa porodične trpeze i sačuvati za dane sećanja.
I zaista, tek nedavno je Radmila jednog dana iznela pred sestru dve stare dobro očuvane fotografije. To su verovatno bile neke od najranijih porodičnih fotografija. Na prvoj je Ranka, okupila svoju decu u skromnom seoskom dvorištu. Na prvi pogled Divna je pretrnula. Niko se na toj slici ne smeje. Preko lepog Rankinog lica i oko usana titra umor. Levo je Divna, skrušeno i mirno čeka da onaj ispred njih uradi svoj posao. Desno je Radmila, ozbiljna, čak malo namrštena, sa prekrštenim nogama i s rukama na leđima, u pozi koja govori da ona može svakog časa odlučiti da nestane iz kadra, ako joj nešto bude sumnjivo. U sredini je mali Danilo, majka ga pridržava rukama, valjda je tek prohodao. Njegovo lice je bucmasto i vedro, gleda visoko i pravo, sa izrazom kakav Divna najviše pamti iz godina njegovog odrastanja. Iza njih se vidi deo kuće na čijem ćošku se šepure dva tri mlada i vitka stabla, kroz retko lišće vidi se nebo. Kad malo zažmiri, Divni se čini da je nebo oblačno i sivo, da je trava požutela i retka, čini joj se da čuje neku setnu melodiju koju vetar upliće u akord između zidova kuće i drveća. Jesen je. Baš smo svi takvi i ostali, misli Divna, samo Ranke više nema.
Na drugoj fotografiji su same Divna i Radmila, malo su starije nego na prvoj. Divna je preozbiljna i zagledana u fotoaparat, Radmila je bosa i bez majice, samo u gaćicama, kao da ju je neko brzo skinuo sa duda i priveo na slikanje. Divnina kosa je uredno prekrila čelo, Radmilina je razbarušena i poletela je uvis. Da je fotograf samo malo podigao objektiv, na visokom kamenom zidu iza devojčica videli bi se žbunovi japanskih ruža koje je neko iz velikog grada doneo Ranki da joj ulepšavaju dvorište. Grančice tih ruža bile su pune sitnog zelenog lišća i pune trnja, a cvetovi krupnih i pravilnih latica, kao na dečjem crtežu, jarko roze boje i bez mirisa. Gledaj i ne diraj, govorila bi Ranka deci.
























