Premda bi to bilo očekivano, ali Put u juče nije nastavak prethodne knjige Tibora Varadija, druga je knjiga u svakom pogledu raskošna nadogradnja, tematski, ali i žanrovski neusporedivo bogatija. Dok je ranije samo davao naznake autobiografije, pišući o sebi samo onoliko koliko se mora, Put u juče biva knjiga od barem dva, a onda i tri, četiri, pet tokova, koji se izmjenjuju i prepliću. Pišući o davnim sudskim i izvansudskim slučajevima, jurističkim, ali pomalo i para-jurističkim, Varadi ispisuje svoj životopis, a onda, na vrlo iznenađujući način, i svojevrsnu autobiografiju, u kojoj pokazuje čitatelju, ali što je važnije – i sebi, zašto je bio ono što je u životu bio. Postoje i neke druge, možda i važnije, razlike između dviju knjiga. Dok je u prvoj Varadi prilično ozbiljan, premda pripovjedački silno šarmantan u toj ozbiljnosti, Put u juče neočekivano je duhovita knjiga. Put u juče žanrovski vrluda između prvorazredne historiografske „male povijesti” i dokumentarne proze. U osnovi, knjiga je i jedno i drugo. Možete je čitati kao pouzdano svjedočanstvo o vremenu, ali i kao ponudu, šokantno velikodušnu, niza romanesknih zametaka, izvanrednih proznih skica…

Iz recenzije Miljenka Jergovića

https://akademskaknjiga.com/biblioteka/mozaik/