Piše: Davor Špišić

Pamtit ću ovu magijski čistu noć do kraja života. Nikad nisam bio na čudesnijem kazališnom hodočašću. Nikad nisam uronio u težu, opojniju tišinu pribjegarski zbijene šačice ljudi u publici. Mislim da nikad bliže nisam uranjao u glumačke oči i skupljao na koži njihov dah, bogatiji od jutarnje rose. U prostoru veličine skromne dnevne sobe, u hramu zvanom Arterarij, prestrašeni temom a pomazani nadom, osjećali smo se kao brižno čuvani lomni listovi herbarija života i smrti. Bila je to pulsirajuće opipljiva, gusta i metarealistična atmosfera praizvedbe predstave „Matija“ u produkciji malog gigantskog zagrebačkog kazališta Arterarij, rađena prema istoimenoj knjizi pisca i novinara Drage Hedla. Riječ je o ikoničkom spletu dokumentarizma, razorne fikcije koja se zaista dogodila i „on the road“ lutalačkog dnevnika kojim se istjeruje istina a priziva egzistencijalni smisao života i smrti. U javnosti se knjiga pojavila zaslugom izdavača Telegram prije nepunih godinu dana i već je zaživjela u tri izdanja. Raskriljena, ranjiva i nadasve hrabra odluka oca Drage Hedla da se uputi na najtežu odiseju svoje novinarske misije ikad, i pronađe odgovore zašto se ubio njegov sin, naučnik u prestižnom američkom sveučilištu Yale, prerasla je u bespoštedno tetoviranje duše. Pod filigranskim a odlučnim rafalima autorskog samurajstva Hedl je, poput nekog slijepog a svevidećeg Edipa, u naslagama sudbinskog bedekera pronašao i tjeskobe suicidalnih tabua, kastinsko nemilosrđe uspjeha, bračne brodolome, aveti samoće, destrukciju američkog sna i maničnu balkansku privremenost… Sve to ispisujući smirenim, rudimentarnim, gorkim i željezno neumitnim emocijama realizma koji mrvi sve pred sobom i opet okuplja – kao novi kozmos nakon praska.

Za tranziciju „Matije“ u teatarski medij morala se izrudariti i prepoznati hrabrost istovrsna autorovoj. I srećom po nas koji antologijskom trenu svjedočimo, pronašla se u hrabrosti vjere u misiju najčišćeg kazališnog okupljanja ranjenih, potlačenih i prestrašenih. Već desetu godinu tu čistoću istraživanja i pribjegarstva njeguje Kazalište Arterarij (umjetničko vodstvo Romano Nikolić, producentica Tatjana Aćimović) kao atomsko sklonište onih kojima je svijet pretežak ili ih mahnito ignorira i progoni kao suvišne. Odvažnom nježnošću i nježnom hrabrošću tkiva „Matije“ se poduhvatio mladi beogradski redatelj Patrik Lazić, Puljanin rodom, jedno od najblistavijih mladih a zrelih redateljskih boraca našeg prostora. Beskrajnim poštovanjem Hedlovog autorstva i cizeliranim koncima, Lazić je satkao fenomenalnu dramatizaciju, pronašavši čulni kodeks za pretakanje Hedlove majstorske boli u začudni, rekao bih novorođeni teatarski žanr: dokumentarizam elegije i stand-up tuge. Revolucionarna je Lazićeva ideja da se prizori današnjice govore u proznom, ispovjednom i monološkom kodu. Zato je prošlost izvedena u dijaloškom ritmu, često svjetlucavom i toplohumorno obećavajućom. Postavši tako, ne ono što se bezdušno otpiljuje kao nostalgija „bolje prošlosti“, nego kao jedina moguća sanjana budućnost. Režijski stišanim a pomnim angažmanom Laziću je uspjelo ono što malo kome uspijeva: zaista odvesti čehovljanstvo u upisane udese tragedije. Svedene, precizne, svakodnevne, obične i neumitne. Unutar kvadrata od dasaka ispunjenog pijeskom (scenografiju također potpisuje Lazić, a karakterno identifikacijske kostime uradila je Zdravka Ivandija Kirigin) svoj život će pred nama potrošiti i iznova ga poroditi Matija, majka Ljerka i otac Drago. Naravno da pijesak jeste ona davnašnja oaza djetinjstva, ali vremenska je i starozavjetna cureća privremenost zrnaca ljubavi ono što čini pokrov i bedem životu. Nježnim šaputanjem redateljstva Lazić je hrabro vodio glumce. A oni su herojski i uzbudljivo ušli u roditeljstvo svojih stvarnosnih lica, nerijetko sjedajući uz nas, bilo je dovoljno da ih osjetimo, rame uz rame, da doživimo njihovu utjehu. Ne mogu ni zamisliti kakvu je hrabrost bilo potrebno dozvati u sebi da bi se, bez imalo patetike, sa plemstvom empatije u venama, ne glumilo, nego bitisalo i izdisalo pred živim Matijinim roditeljima. Te pretužne i presretne noći praizvedenice učili smo lekciju o životu kakva se ne pamti. Kao da je druid performerske gladi u zenitu svog glumačkog maratona, a ne na početku – tako hazarderskom toplinom Matiju igra mladi Domagoj Ikić, prizvavši ga negdje među nas, tog osjetljivog dječaka rođenog za metafiziku glazbe. Domagoj ima nešto hamletovsko u sebi dok u blistavom bluzu izgnanika u svijet mrtvih porađa svoje roditelje, darujući im ljubav svoje empatijske supermoći. Lazić ga je s punim povjerenjem izazvao i da utjelovi sva ostala lica koja prolaze kroz Matijin i život njegovih roditelja. Barem desetak je različitih osmijeha proizveo Domagoj, sve do onog iza čije se notorne uljudne uvježbanosti krije bešćutna birokracija Yalea. Doris Šarić Kukuljica kao majka Ljerka, u onoj užasnoj zori saznanja o smrti sina polazi na put sa gotovo smiješnim čuđenjem, jogunastim odbacivanjem skaredne vijesti o urliku sudbine. Da bi dalje put prelazila ogrubjevši arhetip a ispod njega trepereći neviđenom majčinom izdržljivošću, hodeći na oštrici emocija kao arhetipski Blade Runner. „Da smo se bar više smijali. Bili su to naši zvjezdani trenuci“, kaže Doris/Ljerka praučiteljica. Putujući u očima Doris svaki čas očekujete one suze koje se pogube i ispiru na kiši, i nema ih tih suza, život ih je presahnuo. Dražen Bratulić veličanstven je u stišanim krhotinama koje nam pruža. Njegov je Drago neumorni drumski ratnik, lutajući reporter rahlog očinstva koje traži novu šansu nad tijelom sina, nosač nečeg donkihotovskog u sebi dok se bori protiv vlastitih vjetrenjača-giljotina krivnje, smiren i nesmiren u istoj gesti, sav potuljen a ponosan, tragač za izgubljenim ljubavima i amnezijama bračne žilavosti.

U tekstu za omot Hedlove knjige zapisao sam da je nakon Wendersa i Sheparda trasirao novi „Paris, Texas“. Sada se Hedlu u tom sequelu pridružio fragilni Lazić. Otvorivši nam horizont u koji ćemo upisati i vlastite boli, lomove, razočarenja… Predstava je teško iskušenje za promatrače. Dok u nelagodi skrećemo poglede jedni od drugih, pitamo se imamo li uopće prava sudjelovati u ovoj nepojmljivoj sudnjoj boli, najbolnijoj boli od kada je svijeta i vijeka. Boli prekršenih redosljeda životnih odlazaka. Matija je imao jedan veliki san: kad navrši pola vijeka života da se s ušteđenim novcem vrati kući i otvori majušno kazalište. Tom omađijanom odom i nadom završava predstava, blagosloveći nas sretne da smo prešli putešestvije koje prođeš samo jednom u životu. Od udarca u pleksus do smiraja u obećanju srca. Kao na jastuku mokrom od suza, a ujutro suhom i pouzdanom. Kazalište veće od života. Nadam se da smo ga zaslužili.

Tekst je, uz dozvolu autora, prenet sa portala telegram.hr