ISIJAVANJE
U romanu Isijavanje Namika Kabila emigrant Besim vraća se iz Švedske u rodnu Hercegovinu, u scenografiju davnih uspomena za koje vjeruje da mu više ne mogu ništa. Kuća je na mjestu i čitava, ali isijava kao da je zgarište. Ta žerava nema veze s vatrom koju je moguće ugasiti, nego s onom neugasivom – vatrom pripadnosti i vlastitog postanka koja tinja uvijek na istom mjestu, tamo odakle su čovjeka iščupali da bi ga presadili drugdje. I dok se kuća zbog naraslog čempresa ovom povratniku čini manjom nego prije, svaka se od tamo ostavljenih ljubavi sada čini još većom: i ljubav prema majci koja se iz progonstva nije vratila za života, i nekoć zabranjena ljubav prema ženi koja danas nosi crninu za bratom stradalim u ratu, i sve one manje ali jednako neugasive ljubavi prema pejzažima, mirisima, okusima i drugim osjetilnim kodovima zavičaja i odrastanja. U taj je pepeo samo trebalo puhnuti izbliza da bi plamen opet oživio, da bi priča o jednom povratku zaslužila roman o čovjeku koji želi prodati kuću – a kuća mu ne da da je proda. Pišući o našim univerzalnim životnim požarima i intimnim zgarištima, Namik Kabil majstorski balansira na granici filma, života i fikcije, pretačući stvaralački materijal u jezik bez viškova i priču bez manjkova koja u sebi nosi iznimnu snagu i jedinstvenu umjetničku uvjerljivost.
BESKUĆNIK
U autobiografskom romanu Beskućnik Namik Kabil postavlja univerzalno i intimno pitanje, gde nam je kuća, u Trebinju, Minhenu, Sarajevu ili tamo gde se rado vraćamo. To pitanje dobija novi zamah kada sećanja počinju da blede i kada želimo da podvučemo neke važne crte u životu.
Autorova kuća postaje glavna junakinja nostalgične i nežne, ali istovremeno i bolne i tužne pripovesti o ljubavi, porodici, besmislenosti rata, dramatičnim selidbama, o gubicima, prijateljstvima, sećanju… Ona se pretvara u posebnu pozornicu, u neku vrstu sabirnog centra kroz koji se, kao na filmu, smenjuju scene života koji je nestao zauvek.
AMARCORD
Amarcord. Teško je zamisliti roman kojem bi pristajalo da ponese veliki Fellinijev naslov. A roman Namika Kabila mogao se zvati jedino tako: Amarcord. Netko će reći da je to Amarcord s ironičnim odmakom, ali ovaj čitatelj misli da nije. Kao i onaj prvi, i ovaj je Amarcord snažna i sveprožimajuća apologija sjećanja. U Kabilovom slučaju: sjećanja na egzil i na ono što je bilo prije. Nisam u mome jeziku pročitao ljepšu izbjegličku knjigu. Njena ljepota je u jednostavnosti, kakvu u Namika Kabila poznajemo i odranije, iz scenarija za Žaličin film Kod amidže Idriza. On savršeno vlada detaljem, riječima koje je napisao, ali i onima koje je prešutio, čime stvara takvu čaroliju priče da će se istoj rečenici jedan smijati, dok će drugi plakati. I obojica će biti u pravu.
Miljenko Jergović
Težina | 1 кг |
---|---|
Pismo | latinica |
Povez | broš sa klapnama |