TITO

Knjiga Slavka i Ive Goldsteina o Titu unosi novi pristup i ton u cijelu postjugoslavensku javnost, u kojoj prevladavaju tri vrste govora – titolatrijski, koji slijedi mitografske i hagiografske sheme naslijeđene iz službene jugo-historiografije, titofobijski, sav u znaku divljega i neobuzdanog revizionizma, te senzacionalistički, koji se hrani bulevarskom strašću za pikanterijama. U ovoj knjizi Titova biografija istražena je i obrađena na način koji superiorno stavlja „van snage“ sva tri opisana tipa govora, jer autori kritički izbalansirano i metodički sveobuhvatno osvjetljuju sve važne političke, ideološke, vojne, državničke, moralne momente u toj biografiji – i one velike, i one tamne jednako.Sistematska demitologizacija, ali lišena herostratizma – tako bi se najkraće mogao opisati veliki i važni doprinos dvojice Goldsteina portretiranju Tita, posredno i cijele epohe kojoj pripada. U ozbiljnom smislu riječi – prekretna knjiga.

Ivan Lovrenović

Ivo Goldštajn (Zagreb, 1958), u rodnom je gradu završio Кlasičnu gimnaziju pa diplomirao istoriju na Filozofskom fakultetu. Od 1980. zaposlen je kao asistent-pripravnik na Odseku za istoriju, gde je napredovao sve do zvanja redovnog profesora (2001). Ispočetka se bavio vizantologijom i istorijom hrvatskog ranog srednjeg veka, potom i istorijom Jevreja u Hrvatskoj, a od sredine devedesetih i različitim aspektima hrvatske istorije 20. stoleća. Goldštajnov opus sastoji se od preko 20 knjiga i dvestotinjak znanstvenih i stručnih radova objavljenih u zemlji i inostranstvu. O hrvatskom srednjem veku objavio je Bizant na Jadranu 6–9. stoljeće (1992), Hrvatski rani srednji vijek (1995), Hrvati, hrvatske zemlje i Bizant (2003), a s B. Grginom Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku (2006). Niz Goldštajnovih celovitih tekstova o hrvatskoj istoriji počinje 1999, kada objavljuje Croatia: A History (London – Montreal), slede tri hrvatska (Hrvatska povijest) te slovensko i albansko izdanje. Niz knjiga posvećenih hrvatskoj istoriji 20. stoleća počinje Holokaustom u Zagrebu (zajedno s ocem Slavkom, 2001). Slede Židovi u Zagrebu 1918–1941 (2004), Zagreb 1941–1945 (2011) te Povijest zagrebačke Кlasične gimnazije (zajedno s A. Sabo, 2007). Zajedno s ocem Slavkom napisao je Jasenovac i Bleiburg nisu isto (2011). Koautor je i glavni urednik Povijesti grada Zagreba I-II (2012–2013). Koautor je i u knjizi Rama 1942. Tragedija jednog mikrokozmosa (Rama – Prozor 2014). Opsežna Hrvatska 1918–2008. (2008) na početku je pregleda/sinteza hrvatske istorije 20. stoleća. Slede proširena i dopunjena izdanja njenih delova – Dvadeset godina samostalne Hrvatske (2010) te Povijest Hrvatske 1945–2011. (I-III, 2011) u džepnom formatu. U leksikografskom delu opusa ističe se koautorstvo (zajedno s V. Anićem) Rječnika stranih riječi (1999, II izdanje 2000, te sažeto izdanje 2006), kao i koautorstvo (jedan od sedmorice) Hrvatskog enciklopedijskog rječnika (2002). Goldštajn je i urednik i glavni autor Кronologije – Hrvatska – Europa – svijet (1996; II izdanje 2002). Preveo je i prilozima te komentarom opremio traktat Teodora Hercla Židovska država (Zagreb, 2011), temeljni programatski tekst cionističkog pokreta. Urednik je svetske istorije od antike do početka 21. stoleća u 20 tomova (Povijest) u izdanju Jutarnjeg lista (2007–2008). Autor je ili koautor šest srednjoškolskih udžbenika iz istorije, odnosno iz politike i privrede. Bio je na višemesečnim studijskim boravcima u Parizu, Atini i Jeni (Nemačka), prevodi s engleskog i francuskog jezika, napisao je više scenarija za TV, povremeno sarađuje kao kolumnista i na druge načine u raznim hrvatskim i inostranim medijima. Bio je član raznih veća i organizacija u Hrvatskoj i inostranstvu. Bio je jedan od dvojice kopredsedavajućih sekcije za Holokaust na Кongresu evropskih židovskih studija u Moskvi (2006). Dobitnik je Nagrade grada Zagreba 2005. za ukupni naučno - istraživački doprinos te posebno za knjigu Židovi u Zagrebu 1918–1941. Predsednik RH Stjepan Mesić odlikovao ga je 2007. redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za ukupni naučni doprinos. Ivo Goldštajn bio je ambasador Republike Hrvatske u Francuskoj i Monaku te pri UNESКO-u (2013–2017).

Slavko Goldstein (Sarajevo, 22. augusta 1928- 13. septembar 2017), odrastao je u Karlovcu, a od 1947. živi u Zagrebu. Od proljeća 1942. do 1945. partizan je u terenskim i borbenim jedinicama Narodnooslobodilačke vojske u Gorskom kotaru, na Kordunu i u okolici Karlovca. Bio je odlikovan Ordenom za hrabrost. Godine 1952. član je osnivačke redakcije Vjesnika u srijedu, svojevremeno najčitanijeg tjednika u Jugoslaviji, a odonda je neprekidno aktivan u novinarstvu, nakladništvu i javnom životu Hrvatske, do 1990. i Jugoslavije. Bio je urednik kulturne rubrike Vjesnika u srijedu, urednik i komentator Radio Zagreba, glavni urednik izdavačkog poduzeća Stvarnost. Osnivač je i direktor Sveučilišne naklade Liber (1970–1982), u kojoj je uredio veliki broj zapaženih i nagrađivanih knjiga i bio član uređivačkih odbora biblioteka Liber Croaticus, Temelji, Sabrana djela hrvatskih pisaca, Monografije–Biografije–Svjedočanstva i drugih. Urednik je hrvatskih izdanja slovenskog poduzeća Cankarjeva založba (1982–1990) te osnivač i urednik Novog Libera (1990–2014), u kojem je s rječnicima Vladimira Anića i Enciklopedijskim rječnikom hrvatskoga jezika pokrenuo izdavanje temeljnih djela suvremene hrvatske leksikografije. Napisao je pedesetak predgovora knjigama kojima je bio urednik ili nakladnik, više stotina novinarskih priloga i mnogo publicističkih i esejističkih radova u domaćim i stranim časopisima, a najviše u časopisu Erasmus, kojem je bio glavni urednik (1993–1998). Tekstovi su mu objavljeni u desetak različitih tematskih zbornika i u velikom katalogu uz izložbu Židovi na tlu Jugoslavije (1988). Pisao je i scenarije za igrane filmove (Signali nad gradom, Nevesinjska puška, Prometej s otoka Viševice, Akcija stadion i drugi) i režirao nekoliko kratkometražnih filmova. Dobitnik je Zlatne arene za scenarij i nagrade publike Jelen filmskog festivala u Puli 1965. i 1977. i dvije nagrade za film Drežnica na Festivalu dokumentarnih filmova u Beogradu 1964. Bio je predsjednik Izvršnog odbora Poslovne zajednice izdavača i knjižara Hrvatske (1978–1982), predsjednik Židovske općine Zagreb (1986–1990), predsjednik Društva hrvatsko-izraelskog prijateljstva, osnivač i prvi predsjednik Hrvatske socijalno-liberalne stranke (1989–1990), predsjednik savjeta Javne ustanove Spomen područja Jasenovac (2001–2005). Godine 1985. objavio je knjigu Prijedlog 85 u kojoj predlaže bitne promjene u društveno-ekonomskom sistemu. Suautor je knjiga Okrug Karlovac 1941 (1964), Holokaust u Zagrebu (2001) i Jasenovac i Bleiburg nisu isto (2011) te Tragika, mitomanija, istina – Jasenovac (2016). Godine 2007. objavio je svoje glavno memoarsko, publicističko i historiografsko djelo – knjigu 1941 – godina koja se vraća. Knjiga je dobila nagrade Jutarnjeg lista za najbolju hrvatsku publicistiku u godini 2007, nagradu Kiklop za publicistiku na Sajmu knjiga u Puli 2007, nagradu grada Zagreba 2008, nagradu Srpskog narodnog vijeća „Gojko Nikoliš“, nagradu za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava „Krunoslav Sukić“ 2011. godine za knjigu proteklog desetljeća. Na Sajmu knjiga u Puli 2010. dobio je nagradu Kiklop za životno djelo, godine 2012. objavljena je u srpskom izdanju u Beogradu, godine 2013. na engleskom, u izdanju The New York Review of Books u SAD, slede španjolsko (2014) i njemačko izdanje (2017). Slavko Goldstein umro je u Zagrebu 13. septembra 2017. godine.

Težina	1.9 kg
Dimenzije	165 × 235 × 3 cm
Godina izdanja	2018
Pismo	latinica
Povez	tvrd sa omotom

Broj stranica	912
ISBN	978-86-6263-218-0
Dimenzije	165x235