Dejan Jović propituje odnos kritičke inteligencije i nacionalnog identiteta, ulogu intelektualaca, ideju angažirane političke znanosti, sudbinu društvenih znanosti u dvadeset prvom stoljeću, globalni napad na prosvjetiteljske temelje liberalne tradicije, zaborav, reinterpretiranje ili odbacivanje antifašizma i sl. (…) Jović piše knjigu koja je djelomično i njegova osobna povijest jer piše znanstveni rad o svom nesuđenom mentoru. Time knjiga na specifičan način postaje kombinacija intelektualne povijesti I političke znanosti kakva se još nije pojavila u našoj politologiji. (…) Priča o Jovanu Miriću ujedno je i priča o promišljanju razloga za propast socijalističke Jugoslavije tako da je mnogo širi set tema zahvaćen Jovićevim interpretiranjem Mirićeve politologije. (…) Jović kreira vrlo jasnu naraciju u kojoj započinje s teorijskim prikazima Gramscia, Bende i Saida kako bi stvorio teorijski okvir koji će primijeniti na njemu važne intelektualce poput Matvejevića i Mirića, pri čemu će Mirić postati svojevrsni jugoslavenski/hrvatski ekvivalent Saida. (…) Misli, znanstveni rad i osobna sudbina profesora Mirića dio su veće naracije o smislu kritičke političke znanosti i potrebe za kritičkim intelektualcima. Pitanje sudbine i uloge intelektualaca mišljeno je u kontekstu onog što autor prepoznaje kao napad na prosvjetiteljske temelje liberalizma. Kako se suvremeni kulturni rat vodi između antiprosvjetiteljske identitetske ljevice i iliberalne antiprosvjetiteljske desnice, autor ne propušta primijetiti kako kultura poništavanja ili otkazivanja funkcionira u napadu na intelektualce bez obzira s koje strane dolazila.

Prof. dr Zoran Kurelić