Radojka Vukčević
Кada novi vidovi komunikacije i pravila o uređenju svijeta zatraže od vas da napišete sopstvenu Biografiju, a rođeni ste polovinom prošlog vijeka „na brdovitom Balkanu“, u podnožju zastrašujuće lijepih vasojevićkih planina, onda odmah shvatite kako ste ustvari dobili težak zadatak, pretežak. Pa, ako još znate, kako ću se na jesen suočiti sa krajem četvrte decenije najljepšeg poziva na svijetu, koji mi stalno udahnjuje smisao i daje punoću životu, onda je možda težina ovog pogleda unazad malo jasnija. Naprosto me hvata paničan strah da počnem priču o sebi na uobičajen način: „Rođena…“ i prosto nastavim kao da se ne radi ni o čemu što će me natjerati da se po ko zna koji put suočim sa sobom i preispitam svoje izbore. Ipak, ima ponečega što, vjerujem, nikada neću preispitivati: ljubav prema književnosti, ljubav prema đacima (na kom god uzrastu bili), ljubav prema otkrivalačkom, onu ljubav koja mi pruži radost da, kada uđem s jeseni u učionicu, iznova osjetim uzbuđenje zbog susreta s novim licima, s mirisom krede.
Po stazama pamćenja, pristiže me školovanje u Podgorici, univerzitetsko obrazovanje na svim nivoima u Beogradu i odlazak u bijeli svijet, obavijeni nadom da ću uhvatiti zračak tajne, one duboko zapretene spoznaje, koja bi mi makar na tren osvijetlila nepoznate slojeve književnosti, kulture, jezika, politike, realnog i fikcionalnog, našeg i tuđeg… U toj potrazi za vrijeme čestih i povremeno dužih boravaka u Americi, pogotovo u Evropi, prepoznala sam ponekad začuđujuću bliskost između naizgled oprečnih svjetova, naših i njihovih pokušaja da odgovore na svu složenost tajne ljudske duše.
U tim akademskim traganjima izdvajam Foknera koji mi je ukazao na apsurdnost mnogih priča, ali i na potrebu da se uporno i stalno priča priča o čovjeku ako želimo da opstanemo u svijetu, koji nažalost konstantno urušavamo na razne načine. Pričom o čovjekovim traganjima Fokner mi je istovremeno otvorio i prostor nade i predao me dalje: modernistima i postmodernistima. Pokazao mi je i da konačnog odgovora na moje pitanje nema: traganje bez kraja. Podsjetio me je na važnost ženskog pisma, mnogih do skoro prećutanih glasova, gurnutih na američku književnu marginu. Širom mi je otvorio vrata ka istoriji američke književnosti. U jednom trenutku me je podsjetio i na svoje stavove o književnosti i uputio me da istražim i puteve američke književne kritike. Кonačno, Foknerov glas me je uporno podsjećao i na to da u mojim traganjima moram da dozvolim sopstvenoj tradiciji da se izbori za svoj prostor: otuda moji pokušaji tumačenja naših pjesnika od Njagoša do naše savremene scene.
Obrisi kanadske književnosti vremenom su se sami nametnuli, zalutali negdje između književne kritike i istorije američke književnosti, i potražili me da u dijalogu između geografski bliskih predjela pronađem odgovore na neka od davno postavljenih pitanja.
Još jedna staza pamćenja vraća me na period od prije četiri decenije, koji sam dijelila sa studentima Univerziteta Crne Gore, da bih prije jednu deceniju došla „na ispomoć“ beogradskoj Кatedri za engleski jezik i književnost, gdje s onom istom davno prepoznatom radoznalošću, zajedno sa studentima, ispitujem razne teme iz oblasti američke književnosti. Iz perspektive budućnosti koja me podsjeća na prolaznost kao konstantu, na vrijeme koje se ubrzava s namjerom da mi, potpuno prirodno, uskrati mogućnost mnogih novih susreta, i ova decenija u Beogradu polako poprima nostalgične obrise. Sve više liči prethodnima, onima u kojima se prelamaju i one starije, nostalgične, slike, obojene razmjenom energija, misli, doživljaja svijeta i teksta, sakupljene po bijelom svijetu: gostujućim predavanjima od Bona do Springfilda, konferencijama od Atine do Bostona… istraživanjima od Berlina do Njujorka…
Ipak, sve moje staze, svako malo, upute me i stihovima Roberta Frosta koji mi poručuju da još dugujem svojoj ljubavi prema književnosti, da me čekaju „milje“ papira koje treba popuniti prije konačnog odmora, da moram ispunite obećanje sebi dato. I tako, raspeta između Foknerovih i Frostovih poruka, uobličuje se moja (auto) biografija s pogledom na prošlost i budućnost, koji definišu moju sadašnjost, foknerovskim jezikom rečeno.

dr Radojka Vukčević 

Prikaz jedinog rezultata

Prikaz jedinog rezultata