ODLOMCI SREDOM: Prestižni disident (Odlomak iz romana „Mlekadžija“ Ane Berns)

Jutro posle trčanja, i ranije nego obično, ne priznavši sebi zbog čega, otišla sam na drugi kraj kvarta i uhvatila drugi autobus za grad. Istim autobusom vratila sam se kući. Prvi put u životu propustila sam čitanje u šetnji. Nisam hodala. Opet sebi nisam rekla zašto. Sledeće što se desilo bilo je to da sam propustila narednu turu trčanja. Morala sam, kako se u parkovima sa rezervoarima ne bi opet pojavio on. Međutim, ako ste ozbiljan trkač, i to trkač na duge staze, i određene veroispovesti, iz određenog dela grada, u plan trčanja mora da uđe cela ta teritorija. U suprotnom, ostaje vam na raspolaganju ograničena ruta ocrtana verskom geografijom, što bi značilo da se stalno krećete u krug po mnogo kraćoj putanji kako biste postigli isti efekat. Iako sam volela trčanje, monotonija ovog kruženja govorila mi je da ga ne volim baš toliko, tako da se ne-trčanje produžilo na čitavih sedam dana. Činilo se takođe da postoji opcija da nikada više ne odem da trčim, ali je potreba za trčanjem pobedila. Te večeri, sedmog dana bez trčanja, odlučila sam da se vratim u parkove sa rezervoarima, ovoga puta u pratnji mog trećeg zeta.
Treći zet nije bio kao prvi zet. Bio je godinu dana stariji od mene i znali smo se još iz detinjstva: zaluđen vežbanjem, žestoki ulični momak, skroz na skroz lud. Volela sam ga. I drugi su ga voleli. Кada su se navikli na njega, zavoleli su ga. Što se ostalog tiče, nikada nije ogovarao, nikada nije izbacivao bezobrazne komentare ili seksualne aluzije ili aluzije na bilo šta. Niti je postavljao manipulativna, radoznala pitanja. Uopšte, retko da je bilo šta i pitao. Što se tiče makljaže, tukao se sa muškarcima. Nikada nije tukao žene. I zaista, njegova mentalna devijacija, kako ju je nazvala naša sredina, sastojala se u tome što je od žena očekivao da budu hrabra, nadahnuta, čak mitska, natprirodna bića. Očekivao je od nas da se manje ili više prepiremo s njim, da ga pobedimo, što je bilo neobično, ali je predstavljalo sastavni deo njegovih čvrstih stavova o ženama. Ako žena nije bila mitsko biće i slično, pokušavao je da pogura stvari ka tome, ponašajući se pomalo diktatorski prema njoj. Bilo ga je stid zbog toga, ali je verovao da će se uz pomoć tog improvizovanog despotizma ona setiti ko je, i sa indignacijom povratiti ono nešto izvan fizičkog. „Nije baš baždaren“, govorili su neki muškarci iz kraja, možda svi muškarci iz kraja. „Ali ako mora da bude takav“, govorile su žene iz kraja, „mislimo da bi bilo najbolje da takav i ostane.“ Zbog takvog netipičnog uzdizanja svega što je žensko, bio je veoma omiljen kod žena a da nije bio ni svestan svoje popularnosti – što ga je učinilo još omiljenijim. Od velike važnosti – mislim za mene, zbog mog tekućeg problema sa mlekadžijom – bilo je i to što su sve žene iz kraja videle mog zeta na taj način. Znači, ne samo jedna, ili dve, ili tri, ili čak četiri žene. Zato što mali broj žena, osim ako nisu bile supruge ili majke ili obožavateljke ili su na bilo koji način bile povezane sa moćnim ljudima iz kraja – što je značilo sa našom paravojskom – ne bi mogao da upravlja nekom zajedničkom akcijom, utičući na javno mnjenje. Lokalne žene, međutim, mogle su to, i u retkim slučajevima kada su ustajale protiv nekih građanskih, opštedruštvenih ili lokalnih pojava, predstavljale su iznenađujuće značajnu silu kojoj druge sile, obično smatrane moćnijim, nisu mogle ništa osim da je poštuju. Sve te žene zajedno volele su svog šampiona, što je značilo da su se prema njemu odnosile zaštitnički. Tako su stajale stvari s njim i s tim ženama. Što se tiče muškaraca iz kraja – čak i kada su ga smatrali čudnim – većina njih takođe je volela i poštovala mog trećeg zeta. Zbog svojih odličnih fizičkih kvaliteta i instinktivnog razumevanja muškog borbenog kodeksa, imao je odličnu reputaciju u našem kraju, iako je obožavanje žena, u očima muškaraca, bilo primitivno i preterano. U kvartu su ga zbog svega toga prihvatali svi, kao što sam ga prihvatala i ja, tako da sam već neko vreme trčala sa njim. Njеgov despotski pristup fizičkom vežbanju prevazišao je čak i moj despotski pristup fizičkom vežbanju. Njеgov način pokazao se kao suviše intenzivan, suviše naporan, suviše je odudarao od stvarnih mogućnosti. Odlučila sam ipak da ponovo trčim s njim ne zato što bi se, u slučaju da dođe do tuče, mlekadžija od njega uplašio. Sigurno je da on nije bio ni tako mlad ni tako nabildovan kao moj zet, ali mladost i snaga nisu uvek sve, a često nisu ništa. Ne moraš biti mlad i u top trkačkoj formi da bi pucao iz pištolja, na primer, a bila sam prilično sigurna da bi mlekadžija to mogao da uradi vrlo dobro. Mislila sam da bi zetovi fanovi – ugled koji je imao kod oba pola – za mlekadžiju mogli poslužiti kao rampa. Ako bi kojim slučajem napravio izuzetak sa zetom koji me je pratio, ne samo da bi naišao na osudu cele lokalne zajednice već bi i njegova reputacija kao visoko kotiranog prestižnog disidenta munjevito opala, u toj meri da bi bio izbačen iz sigurnih kuća na vetrometinu svih patrolnih vojnih vozila, baš kao da nije jedan od naših najistaknutijih heroja već neki neprijatelj, policajac, neki neprijateljski vojnik ili čak jedan od pripadnika paravojske lojalne državi s one strane puta. Pretpostavljala sam da se kao odmetnik koji jako zavisi od lokalne zajednice, ne bi toga odrekao zbog mene. Tako je tada izgledao moj plan, i to jeste bio dobar plan koji mi je davao sigurnost, a žalila sam samo zbog toga što se nisam toga setila sedam dana i šest noći ranije. Ali sada je plan bio tu, i preostalo je samo da ga sprovedem u delo. Obukla sam odeću za trčanje i krenula prema kući trećeg zeta.
Ukoliko vam se svideo ovaj odlomak, knjigu možete poručiti na našem sajtu sa 25% popusta: https://akademskaknjiga.com/katalog/mlekadzija
























