Sin nam je rastao i tada nam nije ništa govorio što proživljava. Gledao je što se oko njega zbiva i ćutao je. Nije bila tajna što je on i što smo mi, nismo tajili nacionalnost. I ime mu je bilo takvo da ga je sada veoma izlagalo. „To se može promijeniti, ne morate se tako izjašnjavati“, rekla je učiteljica nakon što je od nas dobila podatak o djetetovoj nacionalnosti, koji je tražila. „Nema potrebe da se mijenja, to je prosto činjenica“, rekoh joj. Voljno ili nevoljno, ljubazno ili s predumišljajem, provodila je državnu intenciju da nas bude što manje. Poslije nam je Strahinja rekao da je bio u šoku jer su ga neki drugovi počeli bojkotirati. Nije bilo nikakvog nasilja, jedino prestanak druženja. Mnogi zagrebački Srbi odselili su iz Hrvatske jer nisu željeli da im djeca budu izložena netrpeljivosti. I sam sam razmišljao o tome, ali je Staka bila protiv. Bila je vezana za Zagreb, tu je pohađala srednju školu, a u Beogradu nije bila kod kuće, nešto je zazirala od njega. Mi smo bili pozivani da se preselimo, bili bismo dobili i posao, ali smo pali u rezignaciju i prelomili: ovdje ćemo ostaviti kosti, nema bježanja. Strahinja je poslije polazio gimnaziju, imao je komplekse jer je bio najmanji, pa nam je jednom rekao: „Zar ne vidite da sam zaostao u razvoju?!“ Uvjeravali smo ga da će narasti, što se na kraju i obistinilo. Kao maturant bio je najviši u razredu. Bio je srećan što je muško, bio je zaljubljiv, samo ga je osim seksa i novca malo šta zanimalo. Htio je dobar život i smatrao je za nas da smo neuspješni jer u ovom društvu nemamo veza, pa ima male šanse za uspjeh. Zapanjivao nas je svojim manifestacijama nezrelosti i iluzijama o svemoćnoj protekciji i o boljem životu koji negdje mora da postoji. Njegova tetka Bosa plaćala mu je studij američkog menadžmenta na engleskom jeziku, s kojim je poslije mogao jedino raditi na kruzeru, ovdje ga niko nije htio. Nisu mu čak ni odgovarali na prijave za natječaje. Vrijeme pandemije proveo je s nama, bez posla, ogorčen i mračan, gledajući do besvijesti filmove i serije na Netfliksu. Njega najviše zanima naučna fantastika i horori, od čega se ne postaje vedriji. Nemam puno dodirnih tačaka sa svojim sinom, stalno molim Boga da on nađe svoju sreću, strahujem da ne doživi udarce od kojih će psihički pući. Već je rečeno da je strpljenje sva snaga koja nam je potrebna. Ponavljam mu to, a on mi ne vjeruje. A mnogo i kalkulira, i u poslu i u ljubavi, pa redovno krivo izabire i razočarava se. Rat i mir nije nikad pročitao, ali sam ga privolio da odgleda film sa mnom, Bondarčukov, sva četiri dijela. Gledao je sa zanimanjem, likovi su mu bili bliski, a posebno mu se svidjela Nataša Rostova, njena epizoda kad umalo nije pobjegla sa Kuraginom. Zahvaljujem Bogu što on voli žene, ali mi je mrsko što nije diskretan, pa moram u kompjutoru brisati tragove njegovih posjeta opscenim stranicama sa lezbijkama, što mi je zaista užasno. Užasno je što čovjekovu senzualnu čežnju dočekuju skotski prizori koji se rugaju svakoj milošti. Iako je puno zgodniji od mene, ne uspijeva vezati uza se ozbiljne djevojke, izgleda da osjećaju on nije dovoljno ozbiljan. Imam sina veseljaka koji je dobar kada mu je dobro. A sada nikome nije dobro pa nije rijetka pojava da nas razmaženi potomci optužuju što smo ih donosili na ovakav svijet.

*

Radio sam što volim, bio sam dosta samostalan, jer su me, ne mareći previše za mene, puštali na miru. Imao sam dobru komunikaciju i saradnju s kulturnim radnicima i stvaraocima, i Srbima i Hrvatima i iskusio dosta ljubaznosti priznanja s njihove strane. Bilo je barem neke utjehe u tom vremenu briga.

Za vreme uprave generala Klajna u istočnoj Slavoniji, mnogi su izbjegli Srbi tamo ostvarili građanska prava, dobili su prije svega lične dokumente i mirovine. Tako je i razrednica s mužem ostvarila pravo na penziju. Došla je u Dabrodol po radnu knjižicu, koju joj nisu htjeli dati jer je ostala dužna nekoliko knjiga u školskoj knjižnici. A dobro su znali da joj je stan provaljen i opljačkan i davno dan drugom. Sve što je tamo ostavila bilo je razneseno. Uživali su da je malo muče, da je savijaju jer je bila ugledna i ispravna, svojevremeno okružena strahopoštovanjem. Zamjerali su joj da je pobjegla, a ona se branila da su joj prijetili. Na to bi zaćutali, jer su znali da je vjerovatno. Došla je do mene da joj pomognem oko knjiga, pa sam skupio naslove koje su tražili i poslao ih tamo, nakon čega su joj se smilovali. Nismo ništa govorili o ishodu stvari. Jedino se meni spontano otela grimasa kao komentar svega što se desilo. Ona se lecnula kao da izbjegava udarac, pa sam shvatio da činim grešku, da joj vređam rane, da je očito da je njoj, tako ponosnoj i već izranjavljenoj u startu života, život nanio nova poniženja. Ne mogu da si oprostim što mi se to otelo, bilo je nepažljivo. Mislio sam da ćemo popričati o svemu, ali ona nije htjela da se osvrće.

Ukoliko vam se svideo ovaj odlomak, knjigu možete naručiti sa popustom od 25% na stranici: https://akademskaknjiga.com/katalog/zabuna-zivota