Miloš Crnjanski vratio se iz egzila u Beograd godine 1965. Par godina kasnije šetao je halama Beogradskog sajma knjiga. Naravno, opkolili su ga novinari i stali zasipati pitanjima, fotići su škljocali, kamere zujale. Bio je on „zvijezda tamnog sjaja”, kako se zvala jedna vrlo slušana emisija Radio-Zagreba, uglavnom o ostarjelim rockerima: dakle, na svaki način radijski žubor o zvijezdama, ali tamnoga sjaja.

Datumi rođenja Krleže i Crnjanskog stoje blizu, oni su generacija, ali to je ujedno i jedina bliskost među njima. Kako god, veliki pisac bio je srpskoj javnosti silno zanimljiva pojava, takoreći povratnik od tamo prijeko, otkuda se nijedan smrtnik ne vraća, kako stoji kod Shakespearea. Baš neki rocker doduše on nije, ali zvijezda na svaki način, to da.

To se, ali, nije svidjelo jednoj grupi mlađih srpskih kolega po peru koji su se zatekli na Sajmu knjiga, na susjednom štandu. U to doba Crnjanski je negdje oko 75. godine života: to je treća životna dob, za nju Nijemci vele da je doba mjedeno. Kako god, zlatno nije, a i vlasi već su srebrne.

Srbi su narod koji se spontanije od Hrvata prepušta izljevu osjećaja, napose kad se, u slučaju opis kojega slijedi, radi o pravoj provali istih. Otud se iz smjera šanka gdje stajahu mlađi pisci čulo: – Umri već jednom! Kad ćeš umrijeti? Kaniš li ti uopće umrijeti?

Čini se da ih je treća mogućnost najviše brinula: da taj Crnjanski uopće ne umre. Kakav bezobrazluk! Kakvo pomanjkanje ukusa!

Kažu da se Crnjanski, čuvši pitanja sa šanka, naklonio te je otpovrnuo:

– Neću. Umrite vi!

Zamišljam da im je svoj odgovor postariji gospodin otpjevao kao u nekoj opereti.

Crnjanski poživio je još cijelo desetljeće, bio je dugovijek. S obzirom na njegov život – ranjavanje u Galiciji u prvom ratu, dugotrajni egzil – ovo spada u čudesa. Bilo bi zanimljivo znati gdje su danas ti bukači,

njegovi oponenti? Još na ovom ili su na onom svijetu?

Jer nitko smrtan ne može odgovoriti na to pitanje – kada mu je mrijeti? – te su činjenice i mlađi kolege bili svjesni. Oni su, eto, izrazili tek jednu svoju želju. A veliki pisac izrekao je svoju. Oni su umovali po prilici ovako: Kad jednom nestaneš, Crnjanski, mi ćemo imati više mjesta. Sad je naše vrijeme! Mi ćemo prodisati! Sad smo mi – mi! Što ti, Miloše Crnjanski, još čekaš u vremenu našem? Samo smetaš. Pa čak još i pišeš! I nagrade dobijaš! Infamno! Nestani, već jednom! Cijeli taj roj žurnalista oko tebe radi na stvari tvoje dvojbene slave, a što ti još uopće tražiš u ovoj NAŠOJ dolini suza što već nisi dobio?

Naravno, nije to nikako bila razmjena dobrih želja.

Sad su dakle – oni! A njemu se nitko, osim te odvažne grupice oko šanka, ne usuđuje prigovoriti na nepristojno dugom životu. Nisu dosad bogzna što napisali, a i kako bi, kad im veliki pisac troši sav zrak čak u golemom paviljonu beogradskog Sajma knjiga.

Ali, ali …

Mode u književnosti mijenjaju se brzo. Iza mladih autora okupljenih oko svojih šankova već se tiskaju mlađi od njih. I stara se priča, valjda najdosadnija moguća, ponavlja: Mladi versus stari!

No tko bi danas mogao reći što će od knjiga koje se danas pišu, koje mi svi danas pišemo, nadživjeti svoje vrijeme? Tko zna kako će o svem tom papiru, budi sad stari ili mladi, pa i uopće o književnosti ako u nekom vidu ona nastavi postojati, suditi oni još nerođeni, koji se, kako stoji na kraju moje drame „Kamov, smrtopis” tiskaju prema postojanju?

Ne kanim se niukoliko uspoređivati s Crnjanskim. Ja sam ga čitao oduvijek s udivljenjem. Možda upravo zbog Krleže, možda iz svoje ljubavi za opozite. Čitao sam ga, naprimjer, dok sam bio ročnik u somborskom artiljerijskom puku; na požarstvima, dosadnim noćnim bdjenjima nad cokulama, čizmama pozaspale vojske, puškama itd, pročitao sam cijelu „Liriku Itake”. „Seobe” pročitao sam na dvama manevrima. To je bilo davne godine 1975. Nedugo nakon ove zgode s novinarima i šankom. Crnjanski je autor kojega je dobro čitati u ekstremnim uvjetima.

Ponavljam, ne uspoređujem sebe i velikog pisca. Jedino, godine su nam slične. Ja sam sada dosegao dob Crnjanskoga iz opisane u toj anegdoti.

I ja danas čujem dobacivanja sa sličnih šankova.

Jedino, kod nas, u Tisućgodišnjoj, sve se to obavi na finjaka, furtimaški: Moj te davi u papuči, onako, ciglom iza zida, kao u slavnom stihu hrvatskoga pjesništva. Ne onako prostački, kako to biva „tamo prijeko”, „tamo daleko”. Mi u Hrvatskoj ipak pripadamo jednoj višoj civilizaciji. Mi imamo kulturu, a oni neka se diče junaštvom.

No pazi sada: I kod nas valja umrijeti na vrijeme. Nepristojno je dulje poživjeti, a i čemu? I dalje pisati, nepristojno dugo, uporno. Ispada da je istina ova: Čast svim razlikama, šank je šank, i tu i tamo. U krčmi se bulazni, i tu i tamo. Mnogo su veće sličnosti među nama, i ovdašnjim i tamošnjim, od razlika. Potonje su samo finese.

Ove sam retke ispisao polu-ozbiljno. Nije sve to skupa tako važno. Ali ipak, ta anegdota, što opisuje susret generacija u Beogradu ranih sedamdesetih, upravo zato što je potpuno istinita, ima nešto sablasno.

To naime nije bio susret, već sudar do uzajamnog poništenja.

Istinita je, nije rekla-kazala. Ja sam je dobio od urednice svojih srpskih izdanja Bore Babić, a ona od rumunjsko-srpske pjesnikinje Ileane Ursu (preminula je, zajedno s mužem, u tragičnim okolnostima).

Anegdota, dakle, nikako nije iz prsta isisana.

Pročitali ste upravo jednu neambicioznu natuknicu na neveselu temu „Darwinizam u književnosti“. Reda i preglednosti radi, moram dodati što je poznato o toj pojavi i to sistematizirati. Tu je dakle riječ o:

Klasa Mammalia, sisavac

Vrsta homo

Podvrsta književnik

Habitat: dno Panonskog mora, Balkan

Hrani se biljkama, ribama i manjim životinjama. Jaja krade od ptica. Zabilježeni slučajevi kanibalizma. To se katkad odnosi na pretke.

Očekivanja duljine života: oko 75 godina. Zabilježeni slučajevi besmrtnosti, rijetko.

Ženka rađa žive mlade, nosi ih 9 mjeseci.

Živi u čoporima. Česta borba oko lovišta, ispaše, bara i izvora.

Služi se jednostavnim alatima poznavanje kojih nije potrebno: kompjutor.

Glasa se kricima.

Materijalna kultura: papir.