Nedavno je Namik Kabil objavio roman „Isijavanje” koji možemo smatrati „Višnjikom” novog doba i u kojem autor nepogrešivom preciznošću detektira sve tačke oko kojih se pletu traume onih koji su otišli da se nikada ne vrate, zbog nužnosti, a ne izbora. Njegov novi roman predstavljen je u programu prvog dana Internacionalnog festivala književnosti Bookstan. Da loši književni promotori nisu potrošili frazu da se neka knjiga „morala napisati”, za njegovo „Isijavanje” bi se to s pravom moglo reći. Da čovjek pokušava prodati kuću, a čini sve da se to ne dogodi, velika je književna tema od koje je jedino veća ili tužnija tema to što se isto u stvarnosti i događalo i što je bila sudbina brojnih Kabilovih sunarodnika i sunarodnica koji/e su iz rodnog Trebinja ili Hercegovine općenito otišli diljem svijeta, nerijetko u krajeve gdje je i klima i mentalitet bio potpuno suprotan onome kakav su kući ostavili.

I u „Amarcordu” je bilo dosta emigrantske muke, ali i obilja humora te činjenice da je junak iz sunčane Hercegovine stigao u sunčaniju Californiju. Mlad je, zanima ga film, na korak je do Hollywooda. I za njega i za svijet iz kojeg potječe još uvijek se čini da ima nade.

Roman „Isijavanje” Namika Kabila možemo smatrati „Višnjikom” novog doba, u kojem autor detektira sve tačke oko kojih se pletu traume onih koji su otišli da se nikada ne vrate

S Besimom, junakom iz “Isijavanja” stvari su bitno drukčije. Njega je sudbina kao brojne sunarodnike odvela u Skandinaviju, a na nju se, ako ćemo iskreno, i „mještani” teško navikavaju.

Navikli smo da umanjujemo tuđe žrtve, posebno zbog činjenice da se stradanja mjere u stotinama hiljada nakon posljednjeg rata u BiH te da se svaka „blaža” žrtva nastoji učiniti beznačajnijom. Ali ona koja podrazumijeva emigraciju posebno zahvaljujući načinu na koji Kabil piše postaje nam bliža, čak i ako smo je ranije manje razumjeli.

Kao i s prethodnom knjigom, Namik Kabil uspio je napraviti literarni spomenik rodnom Trebinju, tom specifičnom mentalitetu, atmosferi mediteranskog zaleđa, inata i drčnosti, te humora kao jedne od identitarnih karakteristika.

Njegovog Besima u „Isijavanju“ zatičemo u godinama kada je već kasno za velike odluke. On ne može, ma koliko se trudio, ni da proda porodičnu kuću. Jer u trenutku kad se ispraćaju vlastiti roditelji kasno je za nove početke. Besim je u dobu kada mu je vlastita prošlost maglovita, a sadašnjost takva da i ne daje nade za jasniju ili bolju budućnost. A pomalo je kasno za velike snove i želje, iako će nas popularna psihologija učiti drukčije.

Važno je i što Kabil nije sklon mitologizaciji predratnog blagostanja i detektuje sve propusne tačke našeg deklarativnog bratstva jedinstva, svakako ne čineći to na način da podcrtava krivce. To svakako nije ni tema. Tema je ono što je ostalo od nas i naših života u svim krivim srastanjima koja smo predeverali. Tema je jedna velika trauma koja se takvom može doživjeti isključivo zahvaljujući vrhunskoj književnosti. Ona koju Kabil ispisuje upravo je takva.

Autorka: Kristina Ljevak

Izvor: Oslobođenje