Prikaz romana „Ulica mračnih dućana i „Dara Bruder“  Lidije Nikolić (pobednici konkursa za najbolje prikaze)

Dok se još uvek radujemo što je ovogodišnji Nobel otišao u ruke veličanstvene Ani Erno, skrenula bih pažnju na jednog francuskog Nobelovca, sasvim nepravedno skrajnutog – Patrika Modijana. Rođeni sa par godina razlike, ona na samom početku (1940), a on na kraju (1945) Drugog svetskog rata, ostavili su više nego značajan trag, kako u francuskoj, tako i u svetskoj savremenoj književnosti. Dve suštinski različite poetike, a obe savršene u svom izrazu i dometu.

Šta reći o Modijanu? Nije lako pisati o ovom piscu, s obzirom na to da je ono najvažnije u njegovoj poetici smešteno u domen kreiranja specifične, žive i opipljive atmosfere kojom njegovi romani dišu. Neprijatna je to, zgusnuta i mračna atmosfera, koja zaudara po strahu i teskobi.

Jedan Pariz, koji nikako nije grad svetlosti, diskretni je sporedni lik Modijanijevih romana. Precizni toponimi – imena ulica, kafea, trgova – čak i kada čitaocu nisu poznati, dodatno ga ukorenjuju i uvlače u tu zagušljivu atmosferu. Jednostavne, gotovo dokumentarističke rečenice postižu neverovatno snažan efekat u misaono-afektivnom aparatu čitaoca: hipnotički ga vezuju za crno-bele slike koje mu se nižu pred očima, i on, zajedno sa Modijanom, korača pariskim ulicama, žudno prateći tragove nekih davno nestalih života.

Dva sam Modijanova romana pročitala – „Ulicu mračnih dućana“ i „Doru Bruder“. Oba su smeštena u vreme Drugog svetskog rata, u višijevski Pariz. Pariz mračnih ulica, zagušljivih barova i pretećih ćoškova; Pariz kojim se širi glad, sa čijih krovova kaplje strah, čiji vazduh vibrira težinom nadolazećeg užasa. Grad svetlosti koji se polako pretvara u grad mraka, sažetog u zlokobnoj sintagmi – „rasna higijena“. Hiljade Parižana koji su završili na evropskim smetlištima, Aušvicu, Treblinki, Buhenvaldu. I Patrik Modijano, koji im svojim romanima podiže spomenik. Zato što ih se Pariz predugo nije sećao.

U „Ulici mračnih dućana“ Modijano se uspešno poigrava dinamikom kriminalističkog romana. Glavni junak je detektiv koji pati od amnezije, te mu najvažniji slučaj postaje upravo otkrivanje sopstvenog života i identiteta, zagubljenog negde u magluštinama okupiranog Pariza. On je manje detektiv, više šetač kome grad postaje glavni svedok maglovitih tragova prošlosti i pomešanih sećanja. Detektivska istraga zapravo se pretvara u narativnu tehniku, u kojoj je glavni predmet istrage identitet, koji po nekom unutrašnjem diktatu autora mora biti utisnut u kolektivnu kulturu sećanja.

Za ovaj roman Modijano je 1978. dobio Gonkurovu nagradu. Slična narativna tehnika primenjena je i u „Dori Bruder“, s tim što ovde formalno nemamo detektiva-istražioca, već tu ulogu preuzima autor/narator, inspirisan stvarnim oglasom u starim novinama. Oglas je od 31. decembra 1941. godine, i u njemu roditelji traže nestalu kćer, staru 15 godina, Doru Bruder. Dosledno prateći blede tragove, Modijano nam raspliće jednu potencijalnu priču Dorinog života, njeno bekstvo iz internata – na ulice tog Pariza koji je preko noći postao žedan krvi, sve do zatočeništva u Dransiju i potom transporta ka Aušvicu. Stotine, hiljade pariske dece transportovano je u nepovrat. „Nametnuli su žute zvezde deci koja su nosila poljska, ruska, rumunska imena, a koja su bila toliko Parižani da su se utapala u fasade kuća, trotoare i bezbojne nijanse sive boje kakve postoje samo u Parizu“. I u Modijanijevom pisanju.

Miljenko Jergović nazvao je ovog Nobelovca „tihim čarobnjakom“. Ne bih mu mogla naći prikladniji opis. Ovako diskretno i delikatno govoriti o jednom od najvećih zala koja su pogodila čovečanstvo, a pritom odjeknuti takvom silinom, čupajući od zaborava ono što ne sme biti zaboravljeno – to može samo pisac velikog kalibra.

Izdavač dela Patrika Modijana kod nas je sjajna Akademska knjiga, a odličan prevod potpisuje Mirjana Uaknin.

Lidija Nikolić

Izvor: https://www.instagram.com/bgcrtice/

Najnoviji Naslovi