Prikaz romana „Odeljenje za rak“ Aleksandra Solženjicina

„Zašto bi ona čitala ‘Anu Karenjinu’? Nije li dosta ono što si sam doživeo? Gde da pročitamo nešto o nama, o nama? Treba li pričekati sto godina?“, pitanje je koje postavlja jedna od junakinja romana „Odeljenje za rak“. Reči „o nama“ odnose se na žrtve staljinističkih progona i logora. Odgovor je vrlo jednostavan: treba čitati Solženjicina, jednog od najvećih protivnika totalitarnog sovjetskog režima i verovatno čoveka koji ga je na najbolji mogući način opisao. Kakav je to bio režim na svojoj koži najbolje je osetio sâm Solženjicin. Godine 1945. osuđen je na devet godina robije i večito progonstvo u Sibir zbog kritike Staljinove vladavine. Zatočenik je sve do 1953, kada biva poslat u progonstvo. Konačno na kakvoj-takvoj slobodi, on počinje da piše, svestan da ništa od toga neće biti objavljeno. I zaista, za objavljivanje njegovog prvog značajnijeg dela trebalo je sačekati punih devet godina i promenu političke klime. Zahvaljujući destaljinizaciji koju sprovodi Hruščov, Solženjicinu je dozvoljeno objavljivanje knjiga i selidba u Moskvu. Kratki roman „Jedan dan Ivana Denisoviča“ izaziva pravu buru u tadašnjem Sovjetskom Savezu, jer po prvi put tema jednog književnog dela postaje Gulag. Ali to ne traje dugo. Dolazak Brežnjeva na vlast početak je nove Solženjicinove golgote. Romani „U prvom krugu“ i „Odeljenje za rak“ povlače se iz štampe, a autoru su zabranjeni javni nastupi. Tu na scenu stupa čuveni sovjetski samizdat i ova dva dela polujavno cirkulišu od ruke do ruke. Još važnije, rukopisi stižu do inostranstva i tu bivaju integralno objavljeni. Kao potpuni šok ne samo za Solženjicina, već i za sovjetsku vlast – a zahvaljujući upravo ovim romanima – on dobija Nobelovu nagradu za književnost 1970. godine. Bio je to začetak ogromne književne karijere, gotovo bez premca u novijoj ruskoj literaturi. Zahvaljujući izdavačkoj kući Akademska knjiga posle nekoliko decenija ponovo imamo priliku da se upoznamo s njom.

Za razliku od romana „U prvom krugu“ ili još čuvenijeg „Arhipelaga Gulag“ koji direktno govore o logorskom iskustvu, ovaj roman je više okrenut onome šta se dešava posle zatočeništva. Samim tim se može smatrati i direktnim nastavkom Solženjicinovih ranijih dela. Potka „Odeljenja za rak“ je boravak Olega Kostoglotova, bivšeg političkog kažnjenika, na bolničkom lečenju i događaji koje su to lečenje pratili. Zbog direktnog pozivanja na sopstveno iskustvo – Solženjicin se zaista lečio od raka u bolnici u Taškentu – „Odeljenje za rak“ možemo posmatrati i kao poluautobiografski spis.  Minuciozno prodirući u ljudsku psihu, Solženjicin nam predstavlja raznoliku galeriju likova, i to od političkog komesara i potkazivača za vreme Staljinove vladavine, mladog idealističkog studenta, ambicioznih medicinskih sestara i lekara, seljaka i radnika, pa sve do prokaženih političkih zatvorenika. Sve njih povezuje odsutna borba protiv zajedničkog i podmuklog neprijatelja – raka. Ipak, kakva je država, takva je i bolnica. Prljavština, nemar, očaj i beznađe sjedinjuju se u opštu sliku propasti društvenog sistema oličenog u jednom bolničkom odeljenju.

Aleksandar Solženjicin, jedan od najznačajnijih književnih stvaralaca dvadesetog veka, rođen je u Kislovodsku. Nakon studija dobrovoljno se prijavljuje u vojsku, u kojoj je sve do 1945. godine. Uhapšen je zbog kritike Staljinove politike i osuđen na osam godina robije. Njegov  roman „Jedan dan Ivana Denisoviča“, objavljen 1962. godine, postao je prekretnica u istoriji Sovjetskog Saveza. Posle ovog dela piše niz romana, zbirki pripovedaka i istorijskih studija („U prvom krugu“, „Odeljenje za rak“, „Voli revoluciju“, višetomni „Crveni točak“…). Proteran je iz Sovjetskog Saveza za vreme Brežnjeva. Živi u Švajcarskoj i Americi, a u Rusiju se vraća početkom devedesetih. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1970. godine, kao i niza ruskih i internacionalnih književnih priznanja. Preminuo je u Moskvi 2008. godine. Pored „Arhipelaga Gulag“ i „Odeljenja za rak“, Akademska knjiga je objavila i njegovu istorijsku studiju „Dva veka zajedno“.  

Roman „Odeljenje za rak“ kompoziciono je izuzetno složen. Ogroman broj likova, tema i sudbina u krajnjem zbiru povezuje se u odličnu celinu. Pored svog osnovnog značenja – autobiografske priče o lečenju od raka, ovaj roman se može posmatrati i kao povest o neostvarivoj i nemogućoj ljubavi između medicinske sestre i glavnog junaka. Nije zanemarljiv ni politički deo knjige koji govori o prvim danima destaljinizacije i strahu političkog komesara Pavela Rusanova da će odgovarati za svoja nedela i lažne prijave koje su odvele desetine ljudi u Gulag. Ipak, najvažnije od svega, ovo je odlična psihološka studija o tome kako se ljudi različitih karaktera bore protiv neizlečive bolesti. Solženjicinove rečenice su britke, na momente krajnje duhovite, neretko i ironične. Pripovedački talenat istinskog književnog genija propraćen je ne samo ličnim iskustvom sa rakom, već i pedantnim izučavanjem medicinske literature. Izuzetno čitak, u isto vreme nenadmašno stilski bogat, ovaj roman svojim kvalitetom prevazilazi okvire političke angažovanosti i na najbolji način nastavlja književnu tradiciju velike ruske proze sa kraja devetnaestog i početka dvadesetog veka, postavši istovremeno njen dostojni naslednik.

Autor: Vladimir Petrović

Izvor: Čitaonica

Roman „Odeljenje za rak“ možete naručiti na našem sajtu sa specijalnim popustom

Najnoviji Naslovi