Prikaz knjige „Kolumbovo jaje“ Radoslava Petkovića

Kolumbovo_jaje

Pored priče, o čemu smo na ovom mestu već pisali, čini se da je esej postao najveća „žrtva“ promene svojevrsne književno-tržišne paradigme. Naprosto, esej je kao književni žanr – ako on uopšte može tako da se podvede, ali o tome će još biti reči – gotovo nestao ne samo sa naše, već i sa svetske literarne scene. Koliko je tome kumovalo pretvaranje izdavačkih kuća u mašine za pravljenje novca u današnjem dikensovskom kapitalizmu u kom je objavljivanje „nekomercijalnog“ štiva gotovo smrtni greh, još više je ovome doprinelo menjanje shvatanja romana kao književnog žanra. Jednostavno, roman je – ako ćemo ovo da banalizujemo u potpunosti, a što nije daleko od istine – postao baš sve. Suštinski, dovoljno je ispod naziva dela staviti odrednicu roman, i to je to. Najvećim delom je to posledica postmodernog shvatanja književnosti, pogotovo upotrebe dokumenta i gubljenja granice između fakta i fikcije, pitanja oko kog su se lomila koplja. Setimo se samo afere oko „Grobnice za Borisa Davidovića“ u kojoj je upravo ovo pitanje postalo argument Kišovim oponentima, iako je povod za Kišov progon bio čisto političke prirode. Da skratimo priču, granica između romana i eseja se gotovo izgubila, pa brojni romani koji se objavljuju u današnjici pre podsećaju na eseje, što je posledično dovelo do toga da pisci izaberu „probitačniji“ žanr kao odrednicu svog dela, odvodeći tako esej u potpuni zapećak. Ne treba zaboraviti ni novinsko pretvaranje eseja u kolumnu, u kom je manevarski prostor pisanja znatno ograničen prirodom štampe, pre svega manjkom prostora i potrebom političke aktuelnosti, pa se u brojnim kolumnama pisaca briše gotovo svaki pomen književnosti, uopšte umetnosti. Jedan od retkih izuzetaka na našim prostorima je novinsko pisanje Miljenka Jergovića koje zadržava i stilske i tematske vrednosti. Tu je, naravno, i pitanje odgonetanja prirode samoga eseja, koje predstavlja dodatni problem. Ako je verovati enciklopedijskim odrednicama, esej je prozni tekst u kom se izlažu lični utisci i pogledi autora na životna, moralna, naučna ili umetnička pitanja. Suštinski, esej je mešavina autobiografskog štiva i pogleda pisca koje najčešće proizilazi iz pročitanog ili doživljenog. Kao takav, čini se, esej je bio sjajna mogućnost piscima u prošlosti da naprave svojevrsni prostor za izražavanje svojih stavova ili znanja koji bi u tom obliku opterećivali „klasični“ književni tekst. Tako su u našoj literaturi, da pomenemo samo par primera, Andrić, Isidora Sekulić, Krleža, Pekić, Kiš, Tišma i brojni drugi ispisivali eseje izuzetne i po svom stilu, ali i temama koji se pokreću. Isto to čini i Radoslav Petković u današnjici.

 Podeljeni u tri tematske celine, eseji u knjizi „Kolumbovo jaje“ nam predstavljaju poglede Radoslava Petkovića na stvaralaštvo tri velika evropska pisca, Itala Zveva, Prusta i Montenja. Polazeći od njihovih dela – pre svega „Zenove savesti“, „Potrage za izgubljenim vremenom“ i „Ogleda“ – autor ove knjige ih predstavlja tako što razotkriva duh vremena u kome ta dela nestaju, sastavljajući nenadmašnu istorijsku, književnu, ali društvenu sliku nekoliko vekova na evropskom kontinentu sjedinjenu sa pogledom na današnji svet.

Radoslav Petković, jedan od najznačajnijih srpskih književnika današnjice, rođen je u Beogradu gde završava studije književnosti. Debituje sa romanom „Put u Dvigrad“ 1979. godine. Slede romani „Zapisi iz godine jagoda“, „Sudbina i komentari“, „Senke na zidu“ i „Savršeno sećanje na smrt“ . Napisao je i nekoliko knjiga eseja. Za svoje stvaralaštvo je zadobio najveća srpska književna priznanja, a njegov roman „Sudbina i komentari“ smatra se za najnagrađivaniji srpski roman svih vremena. Pored književnog rada, plodan je prevodilac sa engleskog jezika.

„Nema užasa koji, sveden na tekst, ne može postati banalan i dosadan. Ali tako je zaista bilo, uzvikuju ozlojeđeni. U redu, to je dokument. Dokument je tek polazna tačka, od koje se kreće u moralnu ili krivičnu raspravu. Ali to se ne odnosi na književnost već na zapisano – ili, u moderno vreme, snimljeno – svedočanstvo. Gde ne postoje nikakve literarne ambicije niti onaj ko svedoči želi da bude svedok vremena; svojom nesrećom, uz izvesnu meru sreće jer je preživeo, postao je svedok određenog vremena. Ništa više, ni manje“, ispisuje Petković u ovoj knjizi pokrećući veliku temu odnosa dokumenta, svedočenja i umetničkog dela (ovu temu obrađuje i roman „Hohštapler“ Havijera Serkasa o kom smo pisali na ovom mestu), i to na primeru Prvog svetskog rata. Pripovedajući o toj samo naizgled poroznoj granici, on pokreće i još jednu veliku temu, pitanje odnosa morala i umetnosti govoreći o sudbini zloglasnog Selina, ali i još čuvenijeg Montenja. Da li je moguće otrgnuti se iz ralja ideološkog ludila (onog kog Petković opisuje rečima: „Jedini mogući identitet jeste prinudni identitet i jedini zadatak pojedinca je da ga, bez ostatka, prihvati i pokorava mu se; sloboda je spoznaja nužnosti“), pokušava da se odgonetne u ovoj knjizi. Izuzetna je to povest o nimalo prijatnim usudima istorije, ali i veličanstvena priča o velikim piscima. Radoslav Petković je napisao sjajnu knjigu eseja u čijem se čitanju istinski uživa, ali i knjigu koja nas mnogo čemu uči. Ne i manje bitno, da se vratimo na početak, „Kolumbovo jaje“ je najbolji dokaz vrednosti eseja kao književnog žanra, pogotovo onda kada oni dolaze iz pera vrsnih književnih stvaralaca i erudita, kakav je sasvim sigurno Radoslav Petković.

Autor: Vladimir Petrović

Izvor: Čitaonica

Najnoviji Naslovi