Čud(oviš)no je biće čovjek. Otkako uspravljeno hoda, vizuelno su mu dati sklad i funkcionalnost tijela, ali osobenošću i karakterom neodređena pojavnost, još dodatno oneobičena i skrivena krpama kojima se umotava. Umjetnički svijet slikara Vladimira Veličkovića najvećim dijelom počiva na istraživanju i predstavljanju figure čovjeka. Nekada je ona tek anatomski splet tkiva u pokretu, a nekad, opet, ogledalo čovjekovih monstruoznih svijesti i podsvijesti, koje se na platnu u čudovišnoj igri razotkrivaju.

Koliko pisac, Vladimir Petrović, razgovara sa Vladimirom Veličkovićem stvar je njegovih ličnih promišljanja. Jedna od slikarevih figura pronašla je, tek, mjesto na naslovnoj stranici njegove zbirke „Kako postajemo ono što smo postali“. A i jedan i drugi u fokus svojih umjetnosti stavljaju istog tog čovjeka, svaki svojim oruđem rezbareći ono što je oku neuhvatljivo i razumu nedokučivo.

Kako objasniti čovjeka, njegove postupke, logiku razmišljanja i racio postupanja u najrazličitijim okolnostima, kada je pisac, kao i čitalac, sa svakom ispisanom i ispričanom pričom sve dalji od bilo kakvog zaključka?

Zbirka priča „Kako postajemo ono što smo postali“ dovoljno je dobar pokušaj. Ona ne daje melema ni lijeka, tek ne odgovore ili uputstvo za (ne)činjenje.

Autor svojim pričama, a ovdje ih je trideset i dvije, pravi izbor da izmjeri korak čovjeku na ovim prostorima stotinama godinama unazad, naslika mu nešto od lične i kolektivne istorije, a onda ga prosto pusti da bude, kakav i jeste – svekolik, čudovišan i nesretan, bez prava da svoj život sam upravi prema svjetlu dobra, jer uvijek će se desiti neko i nešto, i njegovo postojanje i postupanje iz njegovih nejakih prsta preuzeti.

Pričama ovim hoda plejada najrazličitijih likova: hulja, bezbožnika, prostog svijeta, umjetnika, dobrih gazda, loših gospodara, nerođene djece, pahulja snijega. U jednom trenutku, Vladimir Petrović na sebe preuzima obavezu ispisivanja priče, a u drugom glas i pričanje prepušta svojim protagonistima. Nekada je onaj sveznajući pripovjedač prisutan u pričanju, jer je svjestan toga da će priča ostati neispričana ukoliko sam nešto ne preduzme, a nekad ga nema i priča sama uzima i slaže slova i riječi po sopstvenom algoritmu.

Zbirka priča „Kako postajemo ono što smo postali“ knjiški je prvenac, recimo i to, iako bi i najpažljivijeg čitaoca zavarala lako. Autor je ovim pričama pokazao i ono znano od ranijeg vremena – da je na prvom mjestu strastven i temeljan čitalac i istraživač. A kada je tako, pričama se ne mjeri rast. One su u ovoj zbirci odrasle već rođene.

Milka Kolundžić

Izvor: https://citamcitaj.wordpress.com/