ODLOMCI SREDOM: Probuditi se kraj Ajronmena (odlomak iz romana Kad se vratim, Mladena Jakovljevića)

Probuditi se kraj Ajronmena uopšte nije toliko glamurozno koliko bi se to nekome moglo činiti.

Otvorio sam oči i trgnuo se, ugledavši ga kako zuri u mene sa razdaljine od nekoliko centimetara.

O, dovraga…

Odmah sam se razbudio. Taj osuđivački pogled, uočljiv isključivo iz neposredne blizine, neopisivo sugestivno inspiriše čoveka da iza inače bezizražajne, mestimično izlizane maske obojene odurnom kombinacijom zlatne i bordo boje, zamisli smrknuto čelo sa duboko urezanim borama između zgrčenih obrva. Takav izraz može reći samo jedno – da nešto nije urađeno ili, ako kojim slučajem jeste, da ne postoji nijedan mogući argument kojim bi se ispravnost učinjenog mogla neporecivo dokazati.

Tc, tc, tc…

Maltene mogu da čujem razočarano coktanje.

Zamišljam ga u višeugaonom akvarijumu. Odlično bi se slagao sa podmuklim anđelčićima i plastičnim cvećem. Ne. Bolje van akvarijuma, da mu sunce i kiša speru prepotentni prekor s lica.

Brideo mi je obraz od njegovog načina da mi pokaže kako je i beživotnim udovima moguće odvaliti nekome šamar.

Plastični oklop ume na najnepredvidljiviji način da nažulja i ostavi bolna mesta. Naročito te ručerde i nožurde, sa preuveličanim mišićima, nimalo prirodnijim od izraza večne zapanjenosti na licima ostarelih glumica ili starleta čije usne dovedene do granice pucanja već nalikuju vakuum gumi za otpušavanje cevi.

Za takvu igračku, istina, sve bih dao kao klinac, ali sada bih je najradije zafrljačio sa terase jer je, kao roditelj, gledam potpuno drugim očima.

Prvo, lako i nekontrolisano može da se preobrati u opasno oružje. Težak je, tvrd i Miloš je u igri već nekoliko puta njime umalo povredio Sanju. Nije mi jasno kako takva skalamerija prolazi bezbednosne standarde. Klara kaže da sam preopterećen uočavanjem potencijalnih opasnosti, ali meni je to samo logičan i prirodan stepen brige za decu. Ne bih oprostio sebi da im se nešto desi.

Drugo, precenjen je preko svake mere. Ne bismo ga ni imali da nije u kuću ušao upakovan kao poklon. Ja teško da bih ga kupio za te pare. Mada, jeste skoro neuništiv jer je napravljen od izuzetno tvrde plastike.

Što nas dovodi do trećeg – plastike i inače ima previše u đubretu.

Četvrto, teško bih ga se mogao rešiti jednostavno. O njega se saplićem već dva meseca, ali Miloš ga obožava pa uspešno izmiče sudbini udeljenoj izvesnom broju bezbednosno problematičnih ili prosto ružnih igračaka. Na pitanje „gde je?“ ne bih se izvukao slegnutim ramenima. To je moglo da upali sa parom omanjih kineskih robota i bar tri šake plastičnih iznenađenja iz čokoladnih jaja kadrih da misteriozno nestanu sa hrpica iz ćoškova, ili nakon što iznenade neopisivo jakim bolom kad ih čovek nepažnjom nagazi noću u sitne sate na putu do toaleta ili kuhinje.

Peto, neopisivo me nervira ali, nažalost, deca se po pravilu uvek zalepe za one najiritantnije, što njihovo liferovanje iz kuće čini nemogućim bez urlanja od kojeg mi prsne i ono malo preostalih živaca. A onda počnu preskakanja, a to mi stvarno više ne treba. Dosta mi je brujanja glasnim žicama, ronilačkog refleksa i muljanja hladne vode po ustima.

Olakšavajuća okolnost je ta što nema baterije, zvučnike i led diode kao neke koje su prosto morale da se pokvare ili da ostanu istrošenih baterija, jer se one, avaj, baš kod njih, nikada, nikada, ali apsolutno nikada ne mogu zameniti. Bar dok možete dete u to da ubedite. Neverovatno, takve kreče i bleskaju kao da rade na nuklearni pogon, dok se onim pristojnim baterije bukvalno potroše preko noći. Filip je voleo da se šali kako je sve to deo tajne kineske zavere da zapadni svet jeftinim igračkama izmrcvari do ludila, ili bar dovede do nervnog rastrojstva, upornim prekidanjem sna najjezivijim mogućim zvukovima, koje deca ranoranioci iz neobjašnjivih razloga prosto obožavaju. Ili makar da odrasli deo tog zapadnog sveta onesposobi nepojmljivo jakim led diodama dizajniranim tako da ih deca željno nabijaju roditeljima u lice izazivajući im napad epilepsije, ili bar privremeno slepilo.

I tako, prokleti Ajronmen odoleva. Miloš se previše vezao za njega. Uvuče se sa njime uveče u naš krevet pa ga smesti između jastuka, koji funkcionišu kao odbrambena zona, ako imam sreće. Ipak, češće, kao prethodne večeri, ume perfidno da se iskoprca i utisne mi delove oklopa u meso.

Ne znam kako bi se Ajronmen uklopio u Filipove verzije kineskih zavera.

Ajronmene, pomislio sam, nećeš još dugo. Smisliću način…

Ukoliko vam se svideo ovaj odeljak, knjigu možete poručiti sa specijalnim popustom na našem sajtu

Najnoviji Naslovi