ODLOMCI SREDOM: Dositej u oslobođenom Beogradu (odlomak iz knjige „Duh i dah Beograda“ Mirka Magaraševića)

Poneti tadašnjim beogradskim okolnostima i prilika- ma, ne zaboravimo osnovni kulturni element: pismenost. Dakle , kakvu pismenost Dositej zatiče među ustaničkim vođama u tek oslobođenom Beogradu? Skoro nikakvu! „Prvi ustanak zatekao je Srbiju, u pogledu pismenosti, u strašnom stanju. Sem sveštenih lica, koja takođe nisu bila vrlo pismena, skoro niko nije znao ni čitati ni pisati.“ Turci su bili ugušili elementarni školski oblik u životu domaćeg stanovništva. To objašnjava i činjenicu da je „od dvadeset pet hiljada ljudi, koliko ih je bilo u Karađorđevoj vojsci, samo jedan znao pisati, ali mu to zna- nje nije bilo ni od kakve koristi, jer nije bilo nikoga ko bi mogao pročitati ono što on napiše.“ I ne samo to. Kakvu pismenost Dositej zatiče među plahovitim, kršnim vođama, tim velikim junacima ustanika? Dobijamo opet loš odgovor: „Sve Karađorđeve građanske i vojne vlasti bile su nepismene. Od dvanaestorice savetnika u Pravitelstvujuščem sovetu, 1807. godine, jedva su četvorica bi- li pismeni. Ali i od njih su dvojca samo znali kojekako napisati svoja imena.“ Ako ovde povučemo paralelu sa sadašnjim vremenom, onda vidimo da ni dvesta godina posle Dositeja nije dovoljna samo alfabetska pismenost, ako je ona mentalna i duhovna slaba. Ipak se među ustaničkim vođama izdvajao jedan svetao lik: Petar Nikolajević Moler , čija su dva sačuvana pisma 43 upućena Dositeju epohalno svedočanstvo o duhom najboljem u Srpstvu. Tog junaka Prvog ustanka, iskrenog patriotu, uglednog borca, najpismenijeg i moralnog, nepismeni će Miloš – u strahu za svoju vlast – 1816. uzaptiti i predati turskom paši pod svilen konac!

Dositej iz Beograda 3. januara 1808. piše Stefanu Konstantinoviću, serbskom „velikokupecu“ u Beču, kog oslovljava sa „gospodaru“, i kaže: „Ne znam je li Vam poznato kakav je prekrasan Beograd naš (srpski) … Ja sam podosta gradova i mesta vidio, ali ove predivne, zdrave i visokolepne situacije, kromje Carigrada, čini mi se da na zemlji ne ima! Zaista jest nešto obajatelno! A šta će jošt biti kad ga majstorija uredi i ukrasi?“

Videći slobodni srpski Beograd, Dositej izriče jedan prelep pridev – obajatelan! Od čega se ta zagonetno lepa Dositejeva reč sastoji? Prva polovina te reči [obaja-] etimološki nam stiže od reči bājati, obājati, začarávati, biti opčinjen! Izuzetnom lepotom devojke, žene uopšte; biti opčinjen – u ovom slučaju – lepotom voljene varoši! Kao da su se sva svojstva nekog voljenog bića, u Dositejevoj duši i svesti, prenela na beogradsku varoš oslobođenu Turaka. Sve će Srbija postići, slutio je Dositej u svojim patriotskim nadama. Druga polovina [reči obajatelan], tj. onotelan, stiže s jezičkom melodijom od asocijacije na neku pojavu, izgled, prizor, kazivanje o nekoj pojavi, nekom prizoru ili nečijem izgledu. Ljupka devojka i lepa žena obajatelne su, pa može biti i Beograd! Dakle , za Dositeja je ta stradalna varoš, ogorčenim borbama poluspaljena i opustošena, ta žalosna slika polurazrušenog Beograda – s mnogim opljačkanim radnjama i ćepencima čiji prozori nemaju ni stakla, nego samo hartiju zalepljenu! – ipak, ipak obajatelna ili velelepna! Više po lepoti položaja nego po sadržaju. Očigledno je da Dositej u svojim – začudo, tako neznatnim opisima – više misli na položaj Beograda. O mnogo čemu što se sadržaja tiče, on ćuti. Pričaće detalj- nije samo o svojoj bašti. „Jaganjci mi po avliji skaču, i pokraj zidova cvetaju mi nasađene lipe, ispod koji’ deca komšiska sviraju u frulice: devojčice okolo nji, jedne plavokose, a druge crnooke, u radosti igraju.“ Za dušu i oko, skoro idila! Ona idila izdaleka nalik Marmontelovoj Adelaidi, pastirki alpijskoj, koju je nekada Dositej s francuskog prevodio. Mala , lična avlija Dositejeva zaklanja mu sav ostali Beograd! A on kao da dobroćudno i svesno pristaje na tu lagodnu varku. Dositejev opis vlastite avlije i njenih sadržaja liči na jedan ublaženi kandi- dovski san, ali u sasvim nesatiričnom, iskrenom optimizmu, bez teskobe one gorke Volterove pouke. Štaviše , Dositejevu radovanju kao da kraja nema: opija ga i sam izgled čokota loze i slućeni prinos vina u ime boljeg zdravlja i buduće topline gostoprimstva i druženja s prijateljima – kao nekad s bliskim Srbima u Trstu, tako sada u oslobođenom Beogradu.

Ukoliko vam se svideo ovaj odlomak, knjigu možete poručiti na našem sajtu sa 25% popusta

Najnoviji Naslovi