Naučnici širom planete, čak vekovima unazad, upozoravaju da čovek nije centar sveta, i da svojom aktivnošću vodi ka uništenju osnovnih uslova za život na Zemlji. To bezdušno uništenje prirodne okoline, za koje nadmeno mislimo da samo nas ne pogađa, odvija se sve većom brzinom srazmerno kojoj istraživači sve zabrinutije gledaju na budućnost u koju, misleći samo na sebe, slobodno se može reći – srljamo.

Predrag Slijepčević, biolog i filozof, predavač na Univerzitetu Brunel u Londonu, i istraživač u oblastima hromozomske biologije, biogerontologije, karcinogeneze i filozofije biologije, svojim esejima koje često i redovno objavljuje u vrhunskim svetskim ali i u našim časopisima, kao i knjigama, dugo već ukazuje da mi možda jesmo najinteligentnija bića na planeti, ali da se stvari značajno menjaju ako nakratko zatamnimo antropocentrične naočare nijansom skepse. Posmatranje svih organizama, naime, od bakterija do kitova, kao inteligentnih biosistema, a njihovih kolektiva kao inteligentnih društava, pokazuje da su koreni ljudskog uma u inteligenciji prirode, staroj 3.8 milijardi godina.

O tome govori Slijepčevićevo najnovije delo pod nazivom Preumljenje Zemlje: Futuristički eseji o prirodi koje se nedavno pojavilo u izdanju „Akademske knjige“ iz Novog Sada, u kojem je autor pokazao da nauka nije statična i da se, shodno tome, i naše razumevanje sveta neizbežno menja. Imamo li, recimo, snage za razbijanje mita o sebi samima, i volje da prihvatimo činjenicu da nismo najsavršenija bića u biosferi, već da su bakterije, a ne mi, potencijalni gospodari kosmičke budućnosti? A od toga, umnogome, zavisi i naš opstanak.

U Preumljenju Zemlje… ovo je samo jedna od uzbudljivih tema koje će svakog pažljivog čitaoca navesti na ozbiljno razmišljanje. Napomenimo da je kod istog izdavača Slijepčević 2018. godine objavio i knjigu Svetac i grešnik: Kako zloupotrebljavamo nauku i budućnost čovječanstva, koja sa Preumljenjem… impresivno govori o tome koliko je priroda veliki, složeni i jedinstveni organizam, a koliko je čovekova sujeta kojom hrani svoj Ego zapravo patetična i jalova.

Knjizi ste dali naslov Preumljenje Zemlje. Ipak onaj čije se preumljenje najpre očekuje jeste čovek koji je uobrazio da je i centar, i gospodar svega. Imamo li prava na ekskluzivnost?

U pravu ste. Ne može se preumiti nešto što je već umno, a to je priroda. Tezu da je priroda umna zastupali su, između ostalih, otac američkog pragmatizma Čarls Senders Pers, i Gregori Bejtson, jedan od osnivača kibernetike. Preumljenje u naslovu knjige je metafora koja se odnosi na ljudski um. Mišljenje da smo mi najumnija stvorenja je zabluda. Naše pravo na ekskluzivnost, ako ga uopšte posjedujemo, odnosi se na sposobnost otkrivanja vlastitih zabluda.

Da li smo takvim stavom remetilački faktor u biosferi?

Niče je govorio „Zemlja ima kožu, a ta koža ima bolesti. Jedna od bolesti se zove čovjek“. Čarsl Senders Pers je spekulisao zašto je čovjek bolest Zemlje. Koristio je termin „jevanđelje pohlepe“. Holivud je prepoznao Persovo jevanđelje pohlepe u liku Gordona Geka (Majkl Daglas) koji izgovara rečenicu „Greed is good“ (pohlepa je dobra). Rečenica izražava duboko ljudski poriv. Ljubav. Ljubav prema novcu. Ali pogrešno usmjerena ljubav se može preobraziti u zločin. Sjetite se stiha Rodžera Votersa, „Money, it’s a crime“ (novac to je zločin) sa kultnog albuma Pink Flojda. Parodirajući zablude modernosti, mladi američki sociolog, Džastin Mekbrajen, koristi termin „nekrocen“ kao sinonim za antropocen. Nekroza je odumiranje tkiva. Time se vraćamo Ničeu i bolesti Zemlje izazvanoj našim „nekrocenom“.

Kažete da je Homo sapiens istinski đak prvak u školi evolucije. Šta mu prethodi?

Dovoljno je pomenuti mikroorganizme. Na primjer, bakterije postoje blizu četiri milijarde godina. Njihov planetarni superorganizam – bakteriosfera – je davno naučio kako da održava i reguliše biogeohemijske cikluse organskih elemenata, bez kojih ne može biti života ni za biljke, ni za životinje, uključujući i onu koja svojom pohlepom izaziva bolest Zemlje.

Čovek je sposoban da uči. Koliko je, međutim, voljan?

Moderna nauka, bez obzira na njenu prosvjetiteljsku ulogu, u velikoj mjeri se pretvorila u odbranu zabluda. Nauka nije moguća bez velikog novca. Volju da učimo kroz otkrivanje zabluda, sprečava sistem koji svakog naučnika nemilosrdno svrstava u „ljudski kapital“. Srećom, ima ljudi koji su konstruktivni pobunjenici. Njihova otkrića dogmatskom sistemu postepeno otvaraju oči. Jedan od eseja posvetio sam najvećoj konstruktivnoj pobunjenici nauke, Lin Margulis. Istinsko učenje može biti samo konstruktivno pobunjeništvo – otkrivanje zabluda koje putem obrazovnog sistema gajimo vijekovima.

O čemu govori nova teorija organizma?

Svi organizmi iznad bakterija su kompozitni organizmi nastali udruživanjem bakterija i arhebakterija (arheja u modernoj terminologiji). Svako od nas je korporacija koja se sastoji od 37 triliona (hiljada milijardi) bakterijsko-arhejskih udruženja, simbiotskih ćelija koje čine naša tijela. Ali svi organizmi na planeti su udruženi u kolektivni um biosfere, koji spaja bakterije, ljude, biljke, slonove, mrave, viruse i sve ostale biogene forme, u globalni „mozak“, kao što znamo na osnovu teorije Gaja, Džejmsa Lovloka i Lin Margulis. Moderni čovjek je neiskusni i arogantni evolucioni novajlija kome se čini da je on gospodar. Antropocen je zbog toga biološka kontradikcija. Nova teorija organizma predviđa da, ako je priroda umna, onda je čovjek na putu da postane neuspjela misao u umu prirode. Ali ja sam optimista, i to sam pokazao na nekoliko mjesta u knjizi. Ima još nade da eksperiment zvani čovjek nije potpuno propao.

Gde pripada antropocen u inteligentnoj hijerarhiji biosfere?

Termin antropocen označava našu iluziju da je čovjek gospodar prirode. Ali i moderna nauka koja je omogućila iluziju pobija samu sebe time što negira važnost antropocena. Na primjer, naučni modeli pokazuju da bi biosfera umrla vrlo brzo ako bi se bakterije odstranile iz nje. Bakteriocen je, dakle, istinski ali benevoletni „vladar“ na Zemlji. S druge strane, istraživanja pokazuju da kad čovjek napusti neka staništa, ostatak života na njima procvjeta. Na primjer, nedvosmisleno je utvrđeno da se životinjska populacija u okolini nuklearne elektrane Černobilj potpuno oporavila i danas je mnogobrojnija i zdravija nego prije katastrofe samo zato što tamo nema ljudi.

U kojoj je meri danas, sa najnovijim saznanjima, neodarvinizam održiv kao teorija?

Neodarvinizam, kombinacija Darvinove teorije evolucije (prirodna selekcija) i genetike, ima važno mjesto u istoriji nauke i još uvijek predstavlja snažno uporište za mnoge naučne timove širom svijeta. Prema neodarvinizmu, organizmi su „nezgrapni roboti“, kako to kaže Ričard Dokins, u potpunosti determinisani genima i prirodnim okruženjem. S druge strane, grupacija naučnika razasuta na dvadesetak univerziteta i instituta širom svijeta, kojoj pripadam i ja, smatra da su organizmi prirodni agenti sposobni da uče, dakle nedovoljno determinisani genima i okruženjem. Organizmi putem prirodnog učenja grade okruženje. Neodarvinizam ne vidi da je biosfera simbiotski sistem u kome organizam koji uništava okruženje, uništava sebe.

Kao ilustraciju simbiogeneze uzimate italijanskog renesansnog slikara Đuzepa Arčimbolda, poznatog po portretima napravljenim od cveća, povrća, voća, riba, knjiga… Šta nam umetnik govori?

Arčimboldova platna su odlična metafora za koncept simbioze koji je u osnovi nove teorije organizma. Simbioza znači živjeti zajedno. Naše tijelo je ekološki sistem u kome zajedno žive virusi, bakterije, arheje, gljivice i njihova udruženja u formi milijardi ćelija koje nas čine onim što jesmo. Arčimboldo to nije mogao znati, ali njegova kontra-intuitivna vizija ljudskih likova, sastavljenih od mnoštva komponenti koje čine harmoničnu cjelinu, postaje metafora za proces simbiogeneze bez koga nema biosfere kao umnog procesa. Da je biosfera umna znamo po tome što sama održava svoju harmoniju, koju naučnici zovu homeostaza.

Inteligencija nije samo ljudska osobina nego osobina svih bioloških organizama od bakterije do kita – polazište je evolucione epistemologije, nove teorije u filozofiji nauke koja je od velike pomoći novoj tehnologiji. Koji bi bio najbolji primer za nju?

U jednom od eseja naveo sam primjer pčelinjeg algoritma. Neurolog Tomas Sili sa Prinstona je istraživao kako pčelinje društvo raspoređuje članice da što bolje iskoriste nektar sa cvijetnih poljana. Neki inženjeri su u ovome prepoznali analogiju sa internetom i kako serveri usmjeravaju korisnike prema sajtovima. Poslije saradnje sa Silijem kreirali su algoritam za optimalni internet saobraćaj i nazvali ga pčelinji algoritam. Profesor Sili mi je rekao da je algoritam internet industriji napravio uštedu od 10 milijardi dolara. Ovo je prepoznao i američki naučni establišment. Prestižna organizacija AAAS (American Association for Advancement of Science) koja izdaje časopis Science, Siliju i kolegama dodijelila je nagradu za pčelinji algoritam.

Ekstremno, kako kažete, ali ipak fascinantno zvuči: „Ukoliko prihvatimo na momenat hipotezu da je evolucija kognitivni proces bilo bi korisno napraviti hijerarhiju organizama na osnovu njihove zastupljenosti u biosferi da bismo dobili predstavu o tome da li neka evoluciona kognitivna forma dominira biosferom.“ Koja bi to forma bila?

O ovome postoje precizni podaci. Biljke čine 82 odsto biomase planetarne biosfere. Iza njih slijede bakterije sa 13 odsto. Sve životinje na planeti ne prelaze 1odsto biomase. Mi smo u planetarnoj biomasi kao igla u plastu sijena. Doprinosimo svega 0.06 odsto. Planetarna biomasa virusa ne zaostaje mnogo za našom.

Kakav bi bio hipotetički izveštaj vanzemaljaca o poseti Zemlji?

O ovome sam pisao u eseju Kosmički crtaći. Naslov je parodija našeg osjećaja više vrijednosti. Isto kao što mi sve organizme koji nisu ljudi, a posebno mikrobe, smatramo inferiornim, inteligentni vanzemaljci sa mnogo istančanijim osjećajem za realnost, bi prepoznali mikrobe kao najvažnije organizme iz kosmičke perspektive, a nas samo kao njihove vektore. Najbolji dokaz za ovu tezu je podatak da je međunarodna kosmička stanica već kontaminirana bakterijama iz našeg mikrobioma. Dakle bakterije već žive 400 km duboko u kosmosu.

Kako izgleda kolektivna inteligencija mrava na delu?

Ne mnogo drugačija od naše. Civilizacije mrava imaju gradove, vode ratove, posjeduju tehnologiju u formi poljoprivrede, praktikuju ekspertsku podjelu rada. Čak bi se moglo reći da njihovi gradovi imaju policijske stanice i pogrebna preduzeća, kad se malo detaljnije analizira njihovo ponašanje.

Pišete da bi mravi mogli da nam budu ekološki uzor za naš problematičan odnos prema prirodnoj sredini. U čemu?

U ekološkoj ravnoteži. Domoroci u Južnoj Americi znaju da su mravi listorezačice pažljive prema drveću. Nikada ne ogole lisnatu masu na jednom drvetu, nego mu uvijek daju šansu da se oporavi. Ovdje moram da se vratim na Čarlsa Sendersa Persa jer je njegovo jevanđelje pohlepe objašnjenje za ekološku ravnotežu. Pers je 1893. objavio esej Evoluciona ljubav. Razvio je tezu da je Agape, ili ljubav, glavni princip evolucije. Agape je opšta ljubav, uzajamni respekt komponeneti biosfere jednih prema drugima. Ali individualni organizmi imaju vlastitu formu ljubavi, Eros. Pers je smatrao da je Agape savjest Erosa. Mravlji Eros poštuje Agape i tako doprinosi ekološkoj ravnoteži. Kad Eros izgubi savjest, ljubav postaje degenerična kao u slučaju naše beskrajne ljubavi prema novcu. Ljudski Eros je tako izgubio savjest i prema Persu postao jevanđelje pohlepe. Persova argumentacija nam se može učiniti neprimjerenom za epohu kojom dominira racionalizam nauke. Ali ne treba zaboraviti da je Pers bio naučnik po obrazovanju (diplomirao hemiju na Harvardu) i jedan od najuticajnijih logičara. Moderna nauka o biosemiotici počiva na Persovoj trijadičnoj semiologiji. Treba dodati da je naš serijal Agape, koji vodi Aleksandar Gajšek, a čija je istinska zvijezda bio Vladeta Jerotić, divan primjer promocije principa Agape u svim sferama života, uključujući nauku.

Planetarnim kopnom dominiraju biljke. Pa ipak, ljudske predrasude biljkama ne pripisuju inteligentno ponašanje. A malo je poznato, podsećate, da je Darvin verovao u inteligenciju biljaka.

Darvin je, iznenađujuće, žrtva selektivnog pristupa njegovom djelu. Dok se evolucioni princip prirodne selekcije slavi kao jedno od najznačajnijih dostignuća nauke, neka Darvinova otkrića se omalovažavaju. Jedno od njih je i inteligencija biljaka u koju je Darvin duboko vjerovao. Međutim, neki moderni botaničari polako ali sigurno promovišu inteligenciju biljaka kao naučni koncept. Drugo Darvinovo otkriće, sa sličnom sudbinom, je seksualna selekcija. Evolucija, prema Darvinu nije samo brutalna prirodna selekcija, ili opstanak najjačih, nego i suptilni princip ljubavi koji ga približava Persu. Izbor seksualnog partnera je esteski princip. Ženke nikada ne biraju najjače mužjake za seksualne partnere. Naprotiv, njihov izbor su mužjaci umjetnici. Mužjaci koji imaju smisao za lijepo, šte se vidi iz pripreme ljubavnog gnijezda kod mnogih mužjaka među pticama i ribama. Mužjaci su umjetnici, a ženke suptilne kritičarke umjetnosti. Evolucija nije crno-bijela kako nam je moderni neo-dravinizam predstavlja.

Često spominjete Junga i njegov sistem kolektivnog nesvesnog. Gde se on najviše očituje?

Dok je za modernu nauku i filozofiju svjesni dio našeg intelekta jedina komponenta važna za ljudski um i inteligenciju, Jung nam je otkrio da ljudski um nije intelekt nego psiha. Svjesni dio psihe je njena manja komponenta. Ubjedljivo najznačajniji dio psihe, prema Jungu, je kolektivno nesvjesno. To nije samo ljudsko kolektivno naslijeđe, nego i animalne evolucione komponente. Nova istraživanja pokazuju da bakterije iz našeg mikrobioma utiču na razvoj mozga. Možda će se ispostaviti da kolektivno nesvjesno ide duboko u evoluciju, čak do bakterija. Zato se kolektivno nesvjesno ne može izraziti kroz um kao intelekt, nego samo, kao što znamo od Junga, kroz nesvjesne manifestacije psihe kao što su snovi kojima dominiraju iracionalizam i simbolika. Za mene su Arčimboldova platna umjetničko viđenje kolektivnog nesvjesnog koje nam otkriva tajanstvene veze sa evolucijom i umom prirode.

Kapitalizam je, kažete, direktno odgovoran za ekološku katastrofu koju je još moguće zaustaviti. Kako, ako kapitalizam ima saveznike u mnogim naučnicima, filozofima, umetnicima…

Kapitalizam, sam po sebi, niti je dobar niti je loš. Kapitalizam je naše ogledalo. Jevanđelje pohlepe. Moja knjiga je, nadam se, podsjećanje da od mrava možemo naučiti važnu lekciju. Onog momenta kad Agape postane savjest našeg Erosa, kao što je to slučaj kod mrava, kapitalizam će postati daleko odgovornija socio-ekonomska forma nego što je danas.

Da li nauka, ako nije institucionalizovana, može da se sama izbori da opstane?

Ja sam optimista. Čak i institucionalizovana nauka, ako je dobro promišljena, nam može pomoći da razriješimo ekološki čvor u koji smo se upetljali. Kombinacija konstruktivnog pobunjeništva i diplomatskih vještina nekonvencionalnih i konvencionalnih naučnika bi trebala biti dovoljno snažna da okoštalo jevanđelje pohlepe zamijeni boljom formom humanizma, onom koja nije u neprijateljstvu sa prirodom.

 

Intervjuisala Anđelka Cvijić