INTERVJU MIHALA RAMAČA ZA LA VOCE DEL POPOLO

 

 

 

 

 

PRIPADNIK MANJINE LAKŠE SE OSLOBAĐA OD IDEOLOŠKE PROPAGANDE

Razgovarao Christian Eccher

Mihal Ramač je književnik, publicista, pesnik i novinar. Bio je glavni urednik dnevnih listova „Naša Borba“ i „Danas“. Kao hrabar čovek i intelektualac suprotstavljao se režimu Slobodana Miloševića, danas je veoma kritičan prema autoritarnom režimu Aleksandra Vcučića. U ekskluzivnom intervjuu za naš list Ramač govori o sebi, o Jugoslaviji, o rusinskoj zajednici kojoj pripada. Priseća se i kontakata s italijanskom zajednicom Istre i Kvarnera.

Vi ste odrasli u bivšoj Jugoslaviji, Vaši preci su živeli u Austro-ugarskom carstvu. Sami pripadate rusinskoj zajednici u Srbiji. Kako biste definisali Vaš identitet?

Moji preci doselili su se na teritoriju Vojvodine 1751. iz današnje Zakarpatske Ukrajine. Tad je i tamo i ovde bila Habzburška monarhija. U sećanjima mojih predaka uvek se spominjao “stari kraj” i Karpati, planine iz kojih su oni došli u ovu ravnicu. Čuvali su se narodni običaji, pre svega oni vezani za Božić i Uskrs. Čuvale su se narodne pesme, narodni vezovi, koji su identični s onima u Ukrajini. Sačuvan je jezik predaka, koji je najbliži zapadniim dijalektima ukrajinskog. Od ranog detinjstva roditelji su me učili da smo mi Rusini deo ukrajinskog naroda. Tako se osećam i danas. Inače, ljudi u Zapadnoj Ukrajini (Galiciji) su se sve do druge polovine XIX veka nazivali Rusinima. Tako su ih nazivale i habzburške vlasti, koje nisu želele da se oni poistovećuju sa sunarodnicima koji su živeli u Ruskom carstvu. Ruska vlast je takođe zabranjivala ukrajinsko ime, pa je Ukrajince nazivala Malorusima.

U Vojvodini su tada živeli Mađari, Srbi, Podunavske Švabe, Slovaci, Rumuni… Čuvanju nacionalne svesti doprinosila je činjenica da su Rusini bili katolici vizantijskog obreda (grkokatolici). Time su se razlikovali i od pravoslavnih i od evangelika (luterana) i od katollika latinskog obreda, to ih je čuvalo od asimilacije

Recite nam nešto o rusinskoj zajednici, kako živite, kakve su vaše najbitinije instiucije…

U Srbiji danas ima oko 15 hiljada Rusina. Postoji jedna osmogodišnja i jedna srednja škola s nastavom na rusinskom jeziku. U nekoliko škola omogućeno je fakultativno izučavanje maternjeg jezika. Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu od 1974. postoji Odelenje za rusinski jezik i književnost. Izdavačka kuća Ruske slovo (Rusinska reč), koju delimično finansira država, izdaje istoimene nedeljne novine, tromesečni časopis za književnost i kulturu Svetlost, dečji mesečnik Vrt i omladinski mesečnik Mak, te desetak knjiga godišnje. Na rusinskom sam objavio sedam knjiga pesama.

Pripadnost malobrojnoj nacionalnoj zajednici nisam doživljavao kao poteškoću ili problem. Uvek sam pisao i na maternjem i na srpskom jeziku – i poeziju i prozu. Kao novinar sam uglavnom radio u listovima na srpskom jeziku. Kao pripadnik manjine čovek se lakše distancira od političke propagande kojoj podleže većina stanovništva, kako u komunističko vreme, tako i pod nacionalističkim režimima krajem XX i u prvim decenijama XXI veka. Pošto nisam opterećen idealizovanjem prošlosti mog naroda i obožavanjem junaka ili svetitelja iz davnih vremena, smešno mi deluje kad gledam kako se u Srbiji – već tridesetak godina – stvara lažna, izmišljena slika o bližoj i daljoj prošlosti, kako se prekrajaju istorijske činjenice. Recimo, predsednik srpske vlade pod nemačkom okupacijom se 1942. hvalio kako je Srbija “prva Judenfrei država u Evropi”, a danas se govori da su Srbi uvek u istoriji bili bliski s Jevrejima.

Prvih godina posle Drugog svetskog rata, italijanska manjina je imala ogromne poteškoće, pošto su je vlasti smatrale kao potencijalnu opasnost za SFRJ. Naročito posle 1948. godine, Italijani su bili u veoma teškom položaju. Kako je taj period izgledao kod Vas?

Mi u Srbiji nismo znali gotovo ništa o sudbini Italijana u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji. Ja sam o njima saznao više tek 1986. godine, kad sam počeo da prevodim antologiju italijanskih pesnika u Jugoslaviji. Sastavljač antologije Giacomo Scotti otkrio mi je novi svet – le foibe. Bio sam šokiran da se tako nešto – masovna ubistva i egzodus – dešavalo u mojoj zemlji. Tek tada sam saznao da su sličnu sudbinu doživele i Podunavske Švabe u kraju u kojem živim, na severu Srbije. Pomenuta antologija izašla je 1987. pod naslovom “Na udaru mora”.

Rusinska zajednica imala je mogućnosti za negovanje sopstvenog jezika i kulture, ali su joj, zbog složenih političkih odnosa s tadašnjim Sovjetskim Savezom, onemogućavani kontakti s matičnom zemljom, Ukrajinom. To se promenilo tek 90-ih godina prošlog veka, kad je Ukrajina postala nezavisna država. Moja ćerka studirala je u Kijevu, danas radi kao predavač rusinskog i ukrajinskog jezika na univerzitetu u Novom Sadu.

Vi ste studirali u Rimu. O tim godinama pišete i u Vašoj knjizi „Zov vedrih vidika“. Imate li još neki odnos sa Italijom, šta Vam je ostalo od tih godina koje ste proveli u Rimu?

Dečak iz komunističke Jugoslavije dolazi u Italiju septembra 1967. godine. Stižem na stanicu Termini, čeka me otac Sapeljak, potonji grkokatolički vladika u Ukrajini. Prvi put gledam Koloseum, Baziliku Svetog Petra, ostale rimske znamenitosti. Narednih godina živim u Via Boccea 480. Tamo je Pontificio Seminario Minore Ucraino, pored divne crkve svete Sofije. Duhovnik mi je bio Stefan Čmilj, salezijanac koji je dvadeset godina pre toga u Argentini bio duhovnik dečaku koji se zvao – Jorge Mario Bergoglio. Kad je postao papa, on je u jednom od prvih intervjua sa zahvalnošću spomenuo svog nekadašnjeg vaspitača. Dečak iz siromašnog sela iz komunističke Jugoslavije otkriva svet u slobodnoj Italiji. Čita rimske i grčke klasike. Putuje u Napulj, Ravenu, Firencu, Milano, provodi leto u Val d Aosta gledajući svaki dan veličanstveni Monte Cervino. Te davne slike uvek su mi pred očima.

Godine 1983. bio sam u Italiji kad je pala vlada. Po povratku napisao sam o tome članak za list Dnevnik u Novom Sadu. Ponudili su mi da svake nedelje pišem jedan prilog o Italiji. Glavni izvor bio mi je nedeljnik Panorama, koji se mogao slobodno kupiti u Jugoslaviji. Nekad sam kupovao i list La Repubblica, koji je osnovao legendarni Eugenio Scalfari. Rubriku Obično neobična Italija pisao sam nekoliko godina.

Često sam kao mlad novinar u ponoć slušao vesti RAI, kako bih saznao ono o čemu nisu izveštavali jugoslovenski mediji. Dakle, Italija je ostala moja velika ljubav za sva vremena. Ovih teških dana često se sećam godina provedenih u toj divnoj zemlji.

Vi ste bili glavni urednik nekoliko novina, spomenućemo ovde samo Našu Borbu i Danas. Čega se najviše sećate od tog perioda? Tada je vladao Milošević… Ima li razlike izmedju tadašnjeg novinarstva i današnjeg?

U zemljama gde je na vlasti jedna partija i jedna ličnost nema slobodnog novinarstva. Vlast na sve načine guši nezavisne medije, sve koji ne prihvataju da budu sredstvo propagande. U vreme vlasti Slobodana Miloševića današnji predsednik Srbije Aleksandar Vučić bio je ministar informacija. On u punoj meri primenjuje tadašnju praksu. Slobodni mediji su pod svakodnevnim političkim pritiskom i finansijskim iscrpljivanjem. Režim, recimo, zabranjuje državnim i privatnim kompanijama da se oglašavaju u takvim medijima. Nezavisnim novinama je otežana distribucija. Svih pet televizijskih kanala koji koriste javne frekvencije kontroliše vladajuća partija. Pod njenom vlašću je i većina lokalnih televizija. Srećom, preko pojedinih kablovskih televizija može da se gleda jedina nezavisna televizija, N1. Mogu da se gledaju strani kanali – CNN, BBC, Al Jazeera… Ko želi, može da sazna šta se zbiva u Srbiji i u svetu. Međutim, velika većina stanovništva gleda nacionalne kanale i veruje im. Što se tiče informisanja, građani Srbije žive u sličnoj situaciji kao ljudi u Rusiji i srednjoazijskim zemljama koje su nekad bile deo SSSR. Dakle, informativni mrak i zaglupljivanje.

Kako živite u ovom periodu u karantinu, čime se bavite i šta mislite o onome što se dešava sada u Srbiji? Vanredno stanje, policijski cas… Vi čak ne možete ni u šetnju…

Slično iskustvo imao sam u vreme NATO bombardovanja, kada sam živeo u selu. Ali, tada nije bila ograničena sloboda kretanja. Svaki dan sam vozio bicikl i družio se s prijateljima. Sad su kontakti onemogućeni. Prvih pet godina ovog veka bio sam slobodni novinar, pa sam veći deo dana sedeo kod kuće, pisao i slao tekstove redakcijama u Srbiji i inostranstvu.

Od penzionisanja 2016. godine svakog dana sam po nekoliko sati zajedno s bratom Jankom prevodio Bibliju na rusinski. To je prvi prevod Svetog pisma na taj jezik.

Dakle, višečasovna samoća mi nije strana i ne pada mi teško. Međutim, pre vanrednog stanja sam nekoliko puta dnevno izlazio na šetalište pored Dunava. Skoro svaki dan sam po sat-dva pecao ribe. Navikao sam da svakog dana posmatram neponovljivu reku i da se divim njenoj moći i lepoti. Sad je i to zabranjeno.

U izolaciji sam preveo na maternji jezik 1. eklogu Vergilijevih Bukolika, nekoliko stotina stihova iz Ovidijevih Tristia, nekoliko stotina stihova Adama Mickjeviča…

Srećom, stanujem u zgradi iz prve polovine XVIII veka, koja ima dugačak hodnik. Tih dvadesetak metara su mi jedini prostor za šetanje. Obaveznu izolaciju primam kao neminovnost. Najteže mi je što od 15. marta nisam video svoje unuke, dečake od 8 i 4 godine. Smeta mi što režim koristi ovo vreme za krajnje neukusnu partijsku propagandu i, čak, stvaranje kulta ličnosti predsednika. Ja se tome samo smejem, ali mnogi ljudi podležu toj propagandi.

Vaša nova knjiga ima naslov „Noć na stanici Keleti“. Zašto baš Budimpešta, i zašto baš stanica Keleti?

Devedesetih godina prošlog veka, u vreme ratova i međunarodnih sankcija, iz Srbije se putovalo u svet gotovo isključivo preko Mađarske. Železnička stanica u Budimpešti bila je za desetine hiljada izbeglica iz bivše Jugoslavije prvi susret sa slobodnim svetom. Tada sam nekoliko puta putovao u inostranstvo, uglavnom u Ukrajinu ili Češku, pa sam po nekoliko sati provodio na toj stanici ili na aerodromu Ferihegy. Dakle, sentimentalni razlozi.

Osnovna tema priča iz ove knjige su ratovi, kako oni o kojima sam slušao od svojih dedova, tako i oni koje sam doživeo. Pišem o onome kako deca i obični ljudi doživljavaju ratove, društvene nepravde, diktaturu, pišem o ljudima koje opija vlast…

Kao pisca me je formiralo pre svega školovanje u Italiji, ali i vreme raspada komunističkog lagera, rađanja višepartijskog sistema u zemljama Istočne Evrope, vreme bujanja šovinizma i ratova u eks Jugoslaviji. O svemu tome sam godinama pisao kao novinar, sad te godine posmatram i opisujem kroz pesme, pripovetke i eseje.

(La Voce del Popolo, 15. april 2020)

Najnoviji Naslovi