Franja Petrinović: Almaški kružoci lečenih mesečara

FRANJA PETRINOVIĆ: Proza je dugo pešačenje do smisla

Autor: Gordana Draganić Nonin

Ako bi poštovali poetiku književnika Franje Petrinovića (Novi Slankamen, 1957) – evo već smo je prekršili, ne bi u ovom uvodniku davali nikakve odrednice o njemu. U njegovom najnovijem romanu Almaški kružoci lečenih mesečara (Akademska knjiga, Novi Sad) koji je bio u najužem izboru za Ninovu nagradu, ne postoji beleška o piscu. U ovom razgovoru, Petrinović otkriva da su svi junaci u knjizi namerno jednaki, a grad po čijim ulicama se kotrljaju je sve manji, u suštinskom smislu.

Kad pročitate roman, shvatite da se još niste „prekvalifikovali“, i da ste još uvek u iščekivanju datuma, koji i ako doživite, za nekoliko generacija rođenih u bivšoj državi, to više neće biti bitno.

Ipak, ostavljamo poetiku piscu koji roman smatra velikom formom koja jedina može dovesti do puta na kojem se traži smisao. Franja Petrinović je novosadski književnik, književni kritičar, urednik. Uređivao je Polja, radio kao književni kritičar u Dnevniku, uređivao knjige u Stilosu. Sada je „stalno zaposlen“ samo u pisanju. Dobitnik je brojnih nagrada od Iskre kulture do Laze Kostića. Pre ovog romana napisao je Mimezis, mimezis romana, Tkivo, opsene, Izveštaj anđela, Pred vratima raja, Poslednji tumač simetrije, Trauma. Sve su to romani, a zašto – otkriće sam pisac.

  • Neuobičajeno je da u knjizi koja je veoma lepo opremljena i vidi se da je izdavač promišljao svaki detalj, nema beleške o piscu. Pročitavši roman čitalac nije u dilemi da je to urađeno namerno?

– To je posledica nekog mog ličnog uverenje da bi to na neki način narušilo priču romana. Mogao bih i roman da tumačim kao čitavu belešku o svom životu. Jednu proširenu, malo veću belešku, zato sam i smatrao da bi beleška o piscu narušila integritet romana i na neki način pokvarila ono što je neka magija čitave te priče. Kad suštinski čitaš knjigu onda je ona u stvari priča jednog čoveka koji samo preseljava neke moguće biografske beleške o sebi na različite likove. Smatrao sam da kad bih još objavio i onu uobičajenu belešku o piscu – rođen tad i tad, objavio to i to – da bi ti podaci pokvarili svu tu magiju.

  • Zaista, dok se roman čita, čitalac se pita kroz koji lik vi pričate, ali odgovor se čini nedokučiv?

– Dugo sam se upravo sa tim, uslovno rečeno, patio. U jednom trenutku sam čitavu tu stvar sa pripovedačem oslobodio tako da sam mogao da uskačem iz direktnog u indirektni govor, da opominjem, da pretim, dakle, da čitavu poziciju pričanja raspršim i da pričam iz ugla nekog ko priča i o posledicama ali iz ugla nekog ko može da upozorava i opominje na ono što će se desiti. Naravno, isti taj lik ne može da spreči te događaje. Upravo tu se ta priča čitavih proteklih dvadeset godina života i razrešila. Sve sam znao i ništa nisam znao. Dajući tu teskobnu atmosferu svim tim godinama.

Meni je i roman u jednom trenutku postao teskoban da iskažem to nešto što je možda nemoguće i romanom i rečima iskazati. To je to neko odsustvo mogućnosti. Na jednom mestu i kažem da su to priče o životima koje su mogle da postanu životi. Oni bogati životi puni svoje složenosti. Mučilo me je to kako iskazati priču o nemogućnosti. Junaci romana ne mogu da se ostvare jer ih, zapravo, taj interegnum sprečava. Stoga su oni tako šematizovani jer sam i hteo da budu lutajući pravednici po jednom vremenu ali bez mogućnosti da se iskažu i ostvare.

  • Da li je zato govor junaka sličan?

– Naravno. Namerno sam to uradio jer ih je vreme takvima učinilo. To vreme je ubijalo individualnost. Tih dvadeset godina imao sam utisak da smo svi pričali istu priču, da smo izgovarali jednu istu rečenicu, onu koja ništa nije značila, koja je bila prazna ljuštura, a ispod nje se odvijalo nešto sasvim drugo, ta neka praznina, obezličenje. Vikali smo: pravda, sloboda, istina… a sve je, zapravo bilo suprotno od toga. Teško je pričati o nemogućnosti. Vi znate da će svi pitati o 5. oktobru i da li su izneverena očekivanja. Ali to je samo jedan datum u priči, i posle njega smo svi čekali neki drugi datum… Mislim da i dalje čekamo neki datum kada će ti naši životi početi da se ostvaruju u onoj punoći i složenosti kakvi i treba da budu. Tu sada postoji zamka. Tih 20 godina kod tih junaka dovode do nekog kraja. Ako taj datum i dođe u bliskoj budućnosti, za njih će biti kasno, on više neće biti bitan za njih.

  • Već smo konstatovali da glavnog junaka u knjizi nema. Ali u njoj se nameće grad kao glavni junak?

– Apsolutno. Ali unutar knjige postoji borba da to bude grad kojeg možeš i voleti i mrzeti istovremeno. Možda je u knjizi ova negativna intonacija više iskazana ali to je jednostavno nemogućnost da se poruši jedna ustaljena šematizovana slika nekog grada gde žive lepi i dobri ljudi, gde se lepo peva, gde su svi ljubazni, gde svi imaju način govora koji je prepoznatljiv. Kad to pretvorite u priču iz ugla tog grada, da on priča o tome, onda vidite da je to sasvim suprotna priča koja vas stalno zasipa. Jeste, grad je taj glavni, suštinski junak ovog romana. Taj grad isto kao i ti ljudi u njemu ne može da raste, po svojoj unutrašnjosti, po mogućnostima, samo se smanjuje. Vidite da se on zatvara, smanjuje, ali i da on sam pokušava da nađe odgovor, da se on, po svojim ulicama, zakotrlja. Mi smo samo statisti koji se, takođe, kotrljamo tim ulicama u potrazi za mogućnostima.

  • Kaneti je napisao knjigu „Nevidljivi gradovi“ u kojoj je istakao da su gradovi „zbir mnogih stvari: sećanja, želja, znakova jezika; gradovi su i mesta razmene, objašnjavaju knjige iz istorije ekonomije. To su razmene ne samo roba, već i reči, želja, sećanja“. Imate li neku novu odrednicu, šta povezuje ljude u jednom gradu?

– Jako teško. Stalno sam se u priči kretao po gradu, čak sam i ironisao: te grad je ovakav, te grad je onakav. I u romanu metaforično govorim o tome da je ovo grad ptica, grad golubova, grlica… Dakle, možda će ti golubovi jednog dana, paleći male vatrice, moći da skupe sve te male stvari u jedan veliki smisao. Znate kako? Svi se mi moramo, kad-tad, pogledati u neko ogledalo. Pitanje je šta očekuješ da vidiš kada se pogledaš. Tako se i grad kao neki organizam mora jednog dana pogledati u to ogledalo. Jedna je pretpostavka da ćeš videti vrapčića ili bubu, a ja ipak verujem da će to biti neki razbuđeni tigar. Nikad se ne zna. Najgore će biti ako se taj grad i njegovi žitelji pogledaju u ogledalo i ugledaju prazninu. Ništa. Taj strah od te praznine i čini da takva mesta još uvek žive. Samo taj strah čini to u potrazi za smislom, za identitetom. Često se govori da identitet grada čine kuće, ljudi koji žive u njemu… ali stvarni identitet jednog grada je, baš kao i pojedinačni identitet, ono što ne vidimo.

  • Ima bar nekoliko stvari u romanu, ritam, rečenica, govor, koje će književni kritičari svakako primetiti, koji su stvoreni u duhu moderne. Da li je ona završena u prošlom veku?

– Kad je književnost u pitanju, i tu smo od one jugoslovenske književnosti naglo počeli, potpuno umišljeno i pogrešno, da pričamo o nečem drugom – o postmodernizmu, o nekom probuđenom realizmu. Nismo do kraja, a to naročito važi za roman, iscrpli sve kapacitete i mogućnosti romana. Tome puno doprinosi haotično stanje u društvu, na udaru ratova oko nas, na udaru, jedne od možda najtragičnijih priča zemalja koje su bile komunističke, na udaru tranzicije. Tranzicija je donela moderne logoraše, moderne obesmišljene ljude, taj prekid života u kojem vi morate da se „prekvalifikujete“. Tih 20 godina sam ja i doživeo kao neku stalnu prekvalifikaciju u nešto u šta smo kao društvo ušli a da ne znamo u šta. Tako je to i u književnosti. Govoriću o romanu, ne o poeziji. Odjednom su se sve velike teme, velike istine, nepravde iz prošlosti mogle „objasniti“ i ispričati romanom. Odjednom se na toj romanesknoj pijaci pojavilo na stotine i stotine romana gde su se penzioneri obračunavali sa tetkama, bivši komunisti sa svojom komunističkom prošlošću, budući kapitalisti sa nacionalnim izdajnicima, emigrantske sudbine… Odjednom je naš roman to morao, nesposoban i nekvalifikovan, da podnese. Da on sve to iznese sa sobom, zanemarujući činjenicu da nismo došli u to predvorje pravih, velikih romana. S pozicije čitaoca, s pozicije književnog kritičara, nekog ko je sav u tome, ko objektivno može da sagledava ono što se dešava u književnosti, pa i ono što sam pišem, sebe sam nazvao polukvalifikovani polumodernista – neko ko mora da prođe tu školu, neko ko mora da pokuša da ispiše taj roman jer samo u toj vrsti romana vidi neku mogućnost odgovora na sveukupno gubljenje smisla. Duboko verujem da se samo romanom, kao pravom velikom formom, može dati neki smisao našim životima. Bez tog pojedinačnog osmišljavanja, svi drugi trikovi – ideološki, skalamerijski, utopistički, svi su blede senke. Samo nam književnost, a ja tu mislim baš na roman, može dati neki smisao našem postojanju.

  • I književni kritičar Vladimir Gvozden je na novosadskoj promociji istakao, govoreći o vašem romanu, da je ponovo književnost ta koja umesto društva ukazuje na neke stvari?

– Hajde da to kažemo ovako. Književnost ne može da deluje praktično. Ne može da pomeri stvari. Ono što jedino može da uradi i u šta sam ja duboko ubeđen, a to ubeđenje nastaje onog trenutka kada poverujete u reč… Čovek je uvek u tom procepu između toga da veruje u reč i toga da reči neće puno toga razrešiti. Ali ta reč može nešto drugo. Književnost može da nas zapita za tih naših 20 godina. Da nas ponuka da potražimo smisao. Smisao bi mogao biti samo u književnosti. Verovatno bi me sada popljuvali istoričari ili filozofi, oni verovatno u tome vide neku mogućnost, ali ja zaista mislim da veliki modernistički roman, onaj roman kakav je bio pred kraj epohe – roman Džojsa, Muzila, Broha, da takav roman može razotkriti sve raspade i sve krize koje se dešavaju. Roman ne daje odgovor, ali daje način u putu traženja tog odgovora. Književnost je ta koja sugeriše taj smisao koji tražimo. Proza je dugo pešačenje do smisla.

Najnoviji Naslovi