{"id":16737,"date":"2022-10-11T12:55:29","date_gmt":"2022-10-11T11:55:29","guid":{"rendered":"https:\/\/akademskaknjiga.com\/?p=16737"},"modified":"2022-10-11T12:55:29","modified_gmt":"2022-10-11T11:55:29","slug":"portret-filozofa-i-drzavnika-prikaz-knjige-zoran-djindic-prosvetlitelj-jaroslava-pecnika","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/akademskaknjiga.com\/en\/portret-filozofa-i-drzavnika-prikaz-knjige-zoran-djindic-prosvetlitelj-jaroslava-pecnika","title":{"rendered":"Portret filozofa i dr\u017eavnika (prikaz knjige \u201eZoran \u0110indi\u0107: Prosvetlitelj\u201c Jaroslava Pecnika)"},"content":{"rendered":"
\n
\"\"<\/figure>\n<\/div>\n\n\n

Ugledni srpski publicist i novinar Mijat Laki\u0107evi\u0107, zamjenik glavnog i odgovornog urednika beogradskog tjednika \u201eNovi magazin\u201c, me\u0111u rijetkim tamo\u0161njim tiskovinama koja je sa\u010duvala profesionalni dignitet i objektivnost, nastavljaju\u0107i u pusto\u0161i informativnog sivila i \u017eutila, svoju borbu za istinu, a protiv propagandnih i pogroma\u0161kih populisti\u010dko-mafija\u0161kih vjetrenja\u010da koje je beskrupulozno, bez stida podigla \u0161e\u0161eljevsko-vu\u010di\u0107evska nacionalisti\u010dka elita na vlasti, objavio je nedavno svoju novu, iznimno interesantnu i nadasve instruktivnu knjigu naslovljenu \u201eZoran \u0110in\u0111i\u0107: Prosvet(l)itelj\u201c, u Akademskoj knjizi iz Novog Sada. To je zapravo biografija mu\u010dki ubijenog  (12. o\u017eujka, 2003.g.) premijera Republike Srbije, osobe koja je u sebi sjedinila razornu kriti\u010dku misao i mo\u0107 rasu\u0111ivanja, filozofsku radoznalost, enciklopedijsko znanje, iskustvo dugogodi\u0161njeg \u017eivota u Njema\u010dkoj, na demokratskom i pluralnom Zapadu, ali i politi\u010dki nerv i viziju dr\u017eavnika koji je shvatio kakvi sve to utezi priti\u0161\u0107u i vuku Srbiju unazad, na dno pakla u bezdan. Utoliko su prisutne i paralele kod onih koji pi\u0161u o biv\u0161em srbijanskom premijeru, a koje se povla\u010de izme\u0111u me\u0111uratnog \u010dehoslova\u010dkog predsjednika i jednog od najve\u0107ih srednjoeuropskih intelektualaca minulog stolje\u0107a Toma\u0161a Masaryka i Zorana \u0110in\u0111i\u0107a; obojica su bili po struci i vokaciji filozofi, ali i dr\u017eavnici koji su poku\u0161a(va)li modernizirati svoje zemlje i uvesti ih u zajednicu demokratski ure\u0111enih dr\u017eava i civilizacijski razvijenih dru\u0161tava. Usprkos izglednoj i blistavoj akademskoj karijeri (nu\u0111en mu je posao u presti\u017enom institutu u Be\u010du, a kasnije, ve\u0107 kao premijeru, i profesura na Harvardu), \u0110in\u0111i\u0107 se odlu\u010dio baviti i posvetiti \u201eprljavom poslu\u201c politike, poku\u0161avaju\u0107i spasiti dr\u017eavu i narod u kojoj je i s kojim je \u017eivio. Svojedobno je Bijant (590.-530. g. p.n.e.), jedan od takozvanih sedmorice mudraca na kojima po\u010diva ( pisana) povijest zapadne civilizacije precizno upozoro kako \u201emo\u0107 razotkriva \u010dovjeka\u201c i ta se sintagma u cijelosti mo\u017ee primijeniti i na Zorana \u0110in\u0111i\u0107a, jer je svojim pona\u0161anjem i djelovanjem, knjigama i politi\u010dkom aktivno\u0161\u0107u pokazao i potvrdio svoju intelektualnu superiornost i ljudsku izuzetnost; naprosto je posjedovao Bogom danu karizmu lidera, dokazuju\u0107i iz dana u dan kako mu nije stalo do osobne promocije, ve\u0107 do pozitivnih rezultata i pomaka u demokratskom razvoju Srbije koja se u raspadaju\u0107oj Jugoslaviji na\u0161la u kand\u017eama Milo\u0161evi\u0107eve satrapske vlasti. A, ratovi koje je ta vlast 90-ih godina minulog stolje\u0107a vodila na koncu su rezultirali posvema\u0161njim rasulom SFRJ, biv\u0161e zajedni\u010dke dr\u017eave, kao i posvema\u0161njim osiroma\u0161enjem gra\u0111ana Srbije, njenom me\u0111unarodnom izolacijom i sankcijama koje su samo dodatno pogodovale ubrzanom razbijanju dru\u0161tva od strane korumpiranih politi\u010dara, histeri\u010dnih nacionalista i beskrupuloznih populista uvezanih sumnjivim poslovnim vezama i kriminalnim interesima sa mafija\u0161ima i policijsko-sigurnosnim slu\u017ebama koje su u njihovo ime kontrolirali i zastra\u0161ivali \u201enepo\u0107udne\u201c gra\u0111ane, pa ih i fizi\u010dki likvidirali (primjerice Ivana Stamboli\u0107a) za koje su pretpostavili da bi se mogli staviti na \u010delo otpora protiv njihove strahovlade. Jednom rije\u010dju, nemilosrdno su se obra\u010dunavali sa svima koji su imali gra\u0111anske hrabrosti suprotstaviti se tom zlu, a \u0110in\u0111i\u0107 je svojom politikom \u017eelio stati tomu na put. A, na kraju i sam \u0110in\u0111i\u0107, poku\u0161avaju\u0107i \u201eutjerati\u201c red u Srbiji, \u010desto se, silom (ne)prilika i sam znao (po)slu\u017eiti trulim kompromisima (u pravilu kada drugog izlaza iz stupica koje su mu podmetali protvivnici, ali i oponenti iz vlastitog tabora nije vidio), pao je kao \u017ertva zavjere, odnosno atentata svih onih snaga koje su danas u Vu\u010di\u0107evoj Srbiji na vlasti i koje bez ikakvih skrupula tra\u017ee rehabilitaciju njegovih ubojica. Te snage, to danas jasno vidimo, nikada nisu zapravo bile pora\u017eene, a ova knjiga izme\u0111u ostalog \u017eeli upozoriti i na tu \u010dinjenicu. U svakom slu\u010daju Laki\u0107evi\u0107 je napisao nasu\u0161no potrebnu knjigu za Srbiju, ali i interesantnu i za biv\u0161i jugoslavenski prostor, kojom se aktualiziraju danas pomalo zaboravljene ideje o moralnim kodeksima i du\u017enosti politike i politi\u010dara, kao i one o modernizaciji Srbije. Pi\u0161u\u0107i intelektualnu biografiju biv\u0161eg srbijanskog premijera, Laki\u0107evi\u0107 ujedno i demitologizira njegovu li\u010dnost, jer \u0110in\u0111i\u0107 dakako nije bio \u010dovjek bez mana, dapa\u010de, ali njegove zasluge i vizije daleko nadilaze po\u010dinjene gre\u0161ke, za koje na koncu osobno naj\u010de\u0161\u0107e i nije bio kriv. Laki\u0107evi\u0107 je \u017eelio upozoriti kako njegova misao ne smije (p)ostati samo \u201espomeni\u010dka ba\u0161tina\u201c, kako ne smije biti stavljena ad acta, i u tom pogledu ova je knjiga poku\u0161aj rehabilitacije misli i djela jednog od najzna\u010dajnijih novodobnih dr\u017eavnika i filozofa s prostora biv\u0161e Jugoslavije. Zapravo, dogodio se svojevrstan paradoks, snage koje su danas u Beogradu na vlasti, koje su svojedobno histeri\u010dno prizivale i nagovje\u0161tavale \u0110in\u0111i\u0107evu smrt, \u017eele se prikazati ikonobraniteljima njegove politi\u010dke ba\u0161tine instrumentaliziraju\u0107i je na najbestidniji i najperfidniji na\u010din za svoje prizemne interese. Naprosto je suludo, zapravo bolesno da se na \u0110in\u0111i\u0107a pozivaju (svi) oni s kojima za \u017eivota ne bi nikada zajedno u\u0161ao ni u tramvaj i stoga je Laki\u0107evi\u0107eva knjiga va\u017ena, jer svojim sadr\u017eajem upravo to potencira i na to aludira. Naravno, u Srbiji je objavljeno dosta toga vrijednog vezanog uz lik i djelo Zorana \u0110in\u0111i\u0107a; prije svega bih spomenuo zbornik radova \u201eEtika odgovornosti\u201c (na kome je radilo \u010detrnaest autora), a prof. dr. Latinka Perovi\u0107 je objavila veliki esej o njemu u svojoj kapitalnoj studiji \u201eDominantna i ne\u017eeljena elita\u201c; u razdoblju 2010.-2013. tiskana su \u0110in\u0111i\u0107eva \u201eIzabrana dela\u201c u pet knjiga, ali Laki\u0107evi\u0107 je u uvodu svoje knjige naglasio \u0161to mu se u njegovu djelu \u010dini najva\u017enijim: \u201eDa je hteo da ostane samo u filozofiji Z. \u0110in\u0111i\u0107 bi verovatno bio mnogo \u201e\u010distiji\u201c, da ne ka\u017eem jednostavniji, kao pojava. Ali, njega to nije zanimalo. On je odbacio celog Marksa, osim one \u010duvene 11. teze o Fojerbahu koja ka\u017ee da su filozofi do sada svet samo razli\u010dito tuma\u010dili, a radi se o tomu da se on promeni\u2026Epoha se na\u0161la pred istorijskim izazovom: trebalo je razre\u0161iti vekovima akumuliranu suprotnost izme\u0111u dru\u0161tva i dr\u017eave, pojedinca i kolektiva, slobode i odgovornosti. \u0110in\u0111i\u0107 je video da je moderna Evropa te antinomije najuspe\u0161nije pomirila. I hteo je da taj recept presadi u Srbiju. Drugim re\u010dima \u2013 da Srbiju uvede u Evropu\u201c. \u0110in\u0111i\u0107 je shvatio: kada se bavi\u0161 politikom \u201ene mo\u017ee\u0161 se baviti estetikom\u201c, jer je za politiku neophodna doza pragmatizma koju je definirao kroz dvije odrednice: \u201ePrva je spremnost da u\u010di\u0161 iz tu\u0111ih i vlastitih gre\u0161aka i druga \u2013 fokusiranje na re\u0161avanje problema. Ali je va\u017eno uvek u glavi imati jednu ideju koja \u0107e te i u te\u0161koj situaciji dr\u017eati u \u017eivotu\u201c.<\/p>\n\n\n\n

Prije nego \u0161to poku\u0161am ne\u0161to \u0161ire elaborirati Laki\u0107evi\u0107ev rukopis, va\u017eno je napomenuti za one koji u RH ne znaju o kakvom se autoru radi; navest \u0107u samo neke \u010dinjenice iz njegove bogate profesionalne karijere i odmah \u0107u naglasiti da se radi o upu\u0107enom autoru \u0161irokih interesa i impresivnih stvarala\u010dkih dosega. Do sada je priredio i(li) objavio nekoliko knjiga: \u201ePrelom 72\u201c (o padu srpskih liberala 1972.), \u201eKolumna karikatura\u201c (sadr\u017ei kolumne Vladimira Gligorova i karikature Predraga Koraksi\u0107a), \u201eIspred vremena\u201c (bavi se magazinom \u201eEkonomska politika\u201c, vode\u0107om tiskovinom u SFRJ tog tipa i kriznim razdobljem u Jugoslaviji izme\u0111u 1963.-1973.), a u koautorstvu s Dimitrijem Boarovim objavio je \u201eKako smo izgubili (Na\u0161u) borbu\u201c (misli na slavne beogradske dnevne novine koje su u vrijeme Milo\u0161evi\u0107eva re\u017eima branile \u010dast istine i slobode, kao i profesionalnu etiku neovisnog novinarstva), a kruna njegova rada bila je knjiga \u201eDesimir To\u0161i\u0107: izme\u0111u ekstrema\u201c (o perjanici srpskog egzila i demokratske misli), o kojoj sam ve\u0107 ranije pisao u \u201eNovom listu\u201c. Knjiga o \u0110in\u0111i\u0107u po erudiciji i snazi izri\u010daja ne zaostaje (izuzev po obimu) za prethodno napisanom i ve\u0107 spomenutom knjigom o To\u0161i\u0107u, ali se razlikuju intencionalno, ova o \u0110in\u0111i\u0107u nije samo portret li\u010dnosti, ve\u0107 i pomalo o\u010dajni\u010dki poziv da si gra\u0111ani Srbije osvijeste situaciju u kojoj \u017eive, vrate idejama ljudske i moralne odgovornosti, demokratske tranzicije i modernizacije, jer Srbiji drugog puta nema. \u0110in\u0111i\u0107 je novodobni rodona\u010delnik te i takve prosvjetiteljske, preporodne misli i nije ga Laki\u0107evi\u0107 bez razloga nazvao prosvet(l)iteljem, odnosno doveo u vezu sa Dositejem Obradovi\u0107em koji se \u201eonomad\u201c, jednako kao i  \u0110in\u0111i\u0107 \u201eju\u010der\u201c, na\u0161ao pred istim zidom nerazumijevanja i pred istom zada\u0107om: u\u010diniti Srbiju modernom, pristojno ure\u0111enom gra\u0111anskom zajednicom. Ili kako je to dobro zapazio poznati filozof i dugogodi\u0161nji lider Demokratske stranke (DS) Dragoljub Mi\u0107unovi\u0107: \u201e\u0110in\u0111i\u0107 je bio hrabar politi\u010dar, reformator i inovator, a kada se uputio tim stazama dobro je znao koje ga sve opasnosti vrebaju. Znao je da nije popularno terati Srbiju da tr\u010di kad to nije navikla. Ali, kao veliki politi\u010dar nije odustajao od svoje vizije brze Srbije , makar ga povremeno i ne voleli, a \u017eeleo je da ga vole\u201c. Ovu misao bi mogli nadopuniti i rije\u010dima Vladimira Gligorova: \u201eU \u010dasu kada je Slobodan Milo\u0161evi\u0107 preba\u010den u \u0160eveningen moralo je svima biti jasno da \u0107e se preispitati celokupna skora\u0161nja istorija i da \u0107e biti ugro\u017eeni mnogi interesi. Jer, ideja je bila da se samo ukloni Milo\u0161evi\u0107 i da se obezbedi me\u0111unarodna legitimnost, a ne da se revidira nacionalni interes i da se dovedu u pitanje sve one privatne dobiti ste\u010dene na tom interesu\u2026Jedno je da se skloni Milo\u0161evi\u0107, a drugo da odu svi oko njega\u2026Zna\u010dajnu ulogu u politici koja je vo\u0111ena od dolaska Milo\u0161evi\u0107a na vlast pa sve do danas (Gligorov je tekst napisao 2006., ali je i dalje aktualan) imaju kreatori intelektualne javnosti \u010diji bi pogled na svet bio osporen ukoliko bi se prihvatio, \u010dak i na uzdr\u017ean na\u010din nekakav neoliberalizam. To bi zna\u010dilo da su svi: i Akademija nauka i Dobrica \u0106osi\u0107 i Matija Be\u0107kovi\u0107 i Srpska pravoslavna crkva\u2026da su svi oni jednostavno pogre\u0161ili. Ne bi to bio samo poraz u ratu i politici, ve\u0107 bi to bio moralni i intelektualni poraz\u201c. A upravo je sve to \u0110in\u0111i\u0107 svojom politikom dovodio u pitanje i stoga ga je pod svaku cijenu trebalo onemogu\u0107iti, pa i silom skloniti s javne scene.  <\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/figure>\n<\/div>\n\n\n

Zoran \u0110in\u0111i\u0107 je ro\u0111en 1. kolovoza 1952. u Bosanskom \u0160amcu, a u Beogradu je 1971. upisao studij filozofije gdje se svojom agilno\u0161\u0107u istaknuo me\u0111u kolegama i preuzeo \u010delno mjesto u Savezu studenata. Na skupu sveu\u010dili\u0161taraca u Ljubljani, koji je policija zabranila, jo\u0161 se uvijek  \u017eivo osje\u0107ala pobuna i duh 1968; \u0110in\u0111i\u0107 je pred prisutnim sudionicima zagovarao radikalne, revolucionarne stavove, podvrgao je kritici tada\u0161nje vladaju\u0107e socijalisti\u010dke autoritete i policija ga je, zajedno s kolegama uhitila. Osu\u0111en je na uvjetnu kaznu zatvora i samim time je dospio na listu nepo\u0107udnih i oduzeta mu je putovnica. Bez ogleda na sve neprilike u kojima se na\u0161ao, u rekordnom je roku diplomirao (pisao je o filozofiji Karla Korscha) i po preporuci svoga profesora, poznatog beogradskog filozofa Ljube Tadi\u0107a, uputio se u Njema\u010dku; u to su vrijeme jugoslavenske vlasti intenzivno lobirale da Tito dobije Nobelovu nagradu za mir, pa su \u201eolabavile\u201c pritisak na svoje oponenete, \u0161to je iskoristio i \u0110in\u0111i\u0107 kako bi kod Habermasovog u\u010denika Albrechta Wellmera (iz)radio doktorsku disertaciju koju je obranio tako\u0111er u rekordnom roku od dvije godine. Kasnije, tj.1987. godine objavio je prera\u0111en doktorat u knjizi pod naslovom \u201eJesen dijalektike\u201c. Potom se vratio u Jugoslaviju na odslu\u017eenje vojnog roka, da bi se odmah po svr\u0161etku vratio u Njema\u010dku na usavr\u0161avanje postdoktorskih studija kao stipendist Humboldtove fondacije, a mentor mu je sada bio J\u00fcrgen Habermas s kojim se kasnije idejno razi\u0161ao. U Njema\u010dkoj (Konstanza, Frankfurt\u2026) je proveo deset godina i to je bilo vrijeme njegovog politi\u010dkog i filozofskog sazrijevanja, usvojio je temeljne vrijednosti zapadnoeuropske civilizacije, na\u010din \u017eivota, svjedo\u010dio je njema\u010dkom suo\u010davanju sa pro\u0161lo\u0161\u0107u, tj. s nacizmom, ali je i intelektualno usvojio duhovnu (o)poruku slavnog sociologa Maxa Webera koja ga je uvelike oblikovala kao li\u010dnost.  Jo\u0161 od studentskih dana bio je fasciniran njema\u010dkom klasi\u010dnom filozofijom; uostalom, svoj magisterij posvetio je nastanku sustava u klasi\u010dnoj filozofiji njema\u010dkog idealizma iz \u010dega je kasnije nastala i knjiga naslovljena \u201eSubjektivnost i nasilje\u201c. Kant i Hegel su mu bili uzori, bave\u0107i se njima sve vi\u0161e je uvi\u0111ao slabosti Marxove filozofije i kako tvrdi dr. Latinka Perovi\u0107, svojom kriti\u010dkom mi\u0161lju \u201epomerao je granice politi\u010dke filozofije koje je kasnije kondenzovao u eseju Srbija \u2013 \u0161to je<\/em> to<\/em>? (1989.)\u201c.<\/p>\n\n\n\n

Kada su se u Europi po\u010deli osje\u0107ati \u201evjetrovi promjena\u201c, tada je shvatio da \u0107e se na \u201eStarom kontinentu\u201c a time i u \u010ditavom svijet iz temelja mijenjati politi\u010dki ustroj dru\u0161tva, odlu\u010dio se vratiti u svoju zemlju kako bi i sam aktivno su-djelovao u tim revolucionarnim, prevratni\u010dkim procesima. Po povratku u Beograd zaposlio se u Centru za filozofiju i dru\u0161tvenu teoriju u kojem su glavnu rije\u010d vodili biv\u0161i, smijenjeni i udaljeni profesori Filozofskog fakulteta, praksisovci Mihailo Markovi\u0107, Ljuba Tadi\u0107, Svetozar Stojanovi\u0107, Miladin \u017divoti\u0107, Zaga Pe\u0161i\u0107 Golubovi\u0107, Dragoljub Mi\u0107unovi\u0107, Neboj\u0161a Popov i Trivo In\u0111i\u0107, ali i \u201enovi disidenti\u201c poput dr. Vojislava Ko\u0161tunice i dr. Koste \u010cavo\u0161kog. Centar je prerastao u oporbeno sredi\u0161te vladaju\u0107em komunisti\u010dkom re\u017eimu i bio nositelj antidogmatske, kriti\u010dke misli i \u0110in\u0111i\u0107, koji nikada nije bio \u010dlan SKJ, tu se (s)na\u0161ao kao riba u vodi; intenzivno je radio, pisao i objavljivao, a iz serije eseja pisanih za beogradske \u201eKnji\u017eevne novine\u201c nastala je kasnije njegova najpoznatija knjiga \u201eJugoslavija kao nedovr\u0161ena dr\u017eava\u201c u kojoj je na teorijski relevantan na\u010din afirmirao liberalnu misao o pojedincu, dru\u0161tvu i politici.<\/p>\n\n\n\n

Zoran \u0110in\u0111i\u0107 jedan je i od osniva\u010da Demokratske stranke (velja\u010da, 1990.) godinama najja\u010de oporbene stranke u Srbiji, u \u010dijem su radu sudjelovali brojni istaknuti intelektualci, ali se ubrzo po\u010dela fragmentirati, a do pravog raskola je do\u0161lo kada su Vojisav Ko\u0161tunica, dr. Nikola Milo\u0161evi\u0107 i Kosta \u010cavo\u0161ki osnovali svoje demokratsko-liberalno nacionalisti\u010dke stranke. Nakon poraza i lo\u0161ih izbornih rezultata sa \u010dela Demokratske stranke bio je smijenjen Dragoljub Mi\u0107unovi\u0107, a na njegovo je mjesto do\u0161ao Zoran \u0110in\u0111i\u0107 (1994.). Jo\u0161 od 1989. \u0110in\u0111i\u0107 je radio na profiliranju demokratske alternative unutar post-titovske Jugoslavije, a po njegovom mi\u0161ljenju koalicija \u201eZajedno\u201c (1996.-1997.), kao i ona prethodna, izgubila je izbore upravo zbog nedostatka jasne antimilo\u0161evi\u0107evske alternative. Jedno kra\u0107e vrijeme, sredinom 90-ih godina, \u0110in\u0111i\u0107 je obna\u0161ao du\u017enost beogradskog gradona\u010delnika, ali je zapravo cijelo vrijeme intenzivno radio na stvaranju oporbenog bloka, Saveza za promene, kasnije preraslog u Demokratska opozicija Srbije (DOS), u kojem se nalazilo 18 razli\u010ditih stranaka. Iako je \u0110in\u0111i\u0107 bio \u201emotor\u201c ove koalicije, on se povukao u drugi plan u korist dr. Vojislava Ko\u0161tunice shvativ\u0161i kako on sa svojom nacionalisti\u010dki obojenom,ali i demokratskom retorikom ima ve\u0107e \u0161anse kod bira\u010da za pobjedu. To je pokazatelj \u201e\u010duvenog\u201c \u0110in\u0111i\u0107evog pragmatizma s kojim se znao relativno dobro nositi u brojnim te\u0161kim situacijama, ali ga je znao ko\u0161tati i velikih zabluda. Bez ogleda na sve, kako pi\u0161e Veljko Lali\u0107: \u201eMilo\u0161evi\u0107 je znao tko mu je pravi protivnik\u201c. To je bio \u0110in\u0111i\u0107 koji mu je na koncu i do\u0161ao glave; 5. listopada 2000. godine DOS je, usprkos svim podmetanjima i manipulacijama Milo\u0161evi\u0107eva re\u017eima, pobijedio na izborima, a Zoran \u0110in\u0111i\u0107 kao stvarni lider DOS-a postao je premijer. Bio je svjestan odnosa snaga na politi\u010dkoj sceni, znao je da mu prijete ubojstvom i da su ostaci Milo\u0161evi\u0107evog re\u017eima jo\u0161 uvijek sna\u017eni i da \u0107e se braniti svim raspolo\u017eivim sredstvima. A, kada je kao novi premijer na Vidovdan 2001. g. \u201eisporu\u010dio\u201c Slobodana Milo\u0161evi\u0107a Ha\u0161kom tribunalu (\u0161to je bio uvjet za uklju\u010divanje Srbije u procese pribli\u017eavanja EU), mnogi koji su mu aplaudirali, \u010dinili su to sa zadr\u0161kom, ali jo\u0161 je i vi\u0161e bilo onih koji su ga o\u0161tro osu\u0111ivali. Bez ogleda na sve to \u0110in\u0111i\u0107 je imao \u201epetlju\u201c uhititi i deportirati Milo\u0161evi\u0107a u interesu budu\u0107nosti Srbije. Nakon 5. listopada 2000., bio je jedan od rijetkih koji nije podlijegao pobjedni\u010dkoj euforiji i kao uvijek otvoreno i kriti\u010dki je progovarao i o neugodnim stvarima koje Srbija nije bila spremna \u010duti; o Kosovu, da je to uteg kojeg Srbija \u0161to prije treba odbaciti, ali i o negativnostima etni\u010dkog mentaliteta kojeg se Srbi moraju rije\u0161iti, jer \u0107e ih u protivnom skupo ko\u0161tati. Izme\u0111u ostalog je rekao:\u201c Da mi nismo bili takvi kakvi smo bili, ne bi bilo ni Milo\u0161evi\u0107a. Zna\u010di nije on s Marsa pao. On je kao Hitler u Njema\u010dkoj posledica slabog dru\u0161tva. A dru\u0161tvo smo mi, i opozicija, i Crkva i intelektualci itd. Da je opozicija bila bolja, ranije bi sru\u0161ila Milo\u0161evi\u0107a. I mi smo odgovorni \u0161to je tako dugo bio na vlasti. On treba da odgovara li\u010dno, ali je vrlo opasno misliti da je on jedini krivac\u201c.<\/p>\n\n\n\n

Takav \u0110in\u0111i\u0107 nije bio kamen spoticanja samo nacionalistima ve\u0107 i dijelovima ranjive i razjedinjene koalicije; iako se javno, danima, pa i mjesecima u medijima najavljivala njegova likvidacija, sigurnosne slu\u017ebe, koje \u0110in\u0111i\u0107, iako premijer, nije posvema kontrolirao, ne samo da se na to nisu obazirale, ve\u0107 su pojedini dijelovi unutar nje aktivno sudjelovali u pripremi atentata. Osim toga, sve te prijetnje sam je \u0110in\u0111i\u0107 nekako olako, fatalisti\u010dki otklanjao minimaliziraju\u0107i opasnost iako je, prema rije\u010dima svjedoka, bio duboko svjestan kako do atentata lako mo\u017ee do\u0107i svakog trena. Znamo \u0161to se dogodilo 12. o\u017eujka 2003.; on je ubijen, a vrijedi citirati rije\u010di poznatog kazali\u0161nog redatelja i pisca Zlatka Pakovi\u0107a koji je precizno detektirao sve ono \u0161to je prethodilo, ali \u0161to je slijedilo nakon \u0110in\u0111i\u0107eve likvidacije: \u201eO atentatu na premijera \u0110in\u0111i\u0107a do dana dana\u0161njeg nije stvoren diskurs kao o atentatu na dr\u017eavu, kao o simboli\u010dkom ubistvu nacije, u politi\u010dkom smislu re\u010di nacija\u2026Izgledalo je da dr\u017eava odmah po atentatu najzad preuzima odgovornost i da \u0107e likvidirati one strukture nadustavne mo\u0107i u sebi koje su izvr\u0161ile njeno obezglavljenje. Uvedeno je vanredno stanje u kojem su se gra\u0111ani ose\u0107ali slobodno, dok su oni ne\u010diste savesti govorili da je nelegalno. Ali, o toj Akciji sablja <\/em>danas se isklju\u010divo govori kao o suspenziji osnovnih ljudskih prava\u2026\u010cinilo se da \u0107e dr\u017eava s ubijenim premijerom re\u0161iti one probleme koje nije mogla da re\u0161i sa \u017eivim, te da \u0107e \u017ertva u svojoj tragi\u010dnosti prouzrokovati dru\u0161tvenu katarzu na koju se predugo \u010dekalo\u2026Ali, u atentatu na premijera nije na\u0111en smisao: taj gnusni \u010din nije pojmljen i iz tog (ne)poimanja nije proiza\u0161la konkretna politi\u010dka i dru\u0161tvena akcija. To je drugo ubistvo Zorana \u0110in\u0111i\u0107a, njega su izvr\u0161ili teoreti\u010dari i profesori humanisti\u010dkih disciplina\u2026\u201c<\/p>\n\n\n\n

Lak\u0107evi\u0107 je u svojoj knjizi, pozivaju\u0107i se na \u0110in\u0111i\u0107evog ministra prosvjete (i profesora Pravnog fakuteta u Beogradu) dr. Ga\u0161u Kne\u017eevi\u0107a, \u017eelio naglasiti da je Zoran \u0110in\u0111i\u0107 prije svega bio prosvjetitelj i da je cijelog \u017eivota bio okrenut \u201eprosve\u0107ivanju svega oko sebe i svih oko sebe\u201c. Radomir Konstantinovi\u0107, pisac slavne \u201eFilozofije palanke\u201c dovodio ga je u vezu sa Dositejem Obradovi\u0107em; pisao je: kao \u0161to je Obradovi\u0107 oti\u0161ao u svijet da bi bolje sagledao Srbiju, da bi je vidio iz perspektive kulture i slobode, to je isto poku\u0161ao u\u010diniti i Zoran \u0110in\u0111i\u0107. I na kraju, najbolji odgovor tko je zapravo bio Zoran \u0110in\u0111i\u0107 mo\u017eda je dala dr. Latinka Perovi\u0107 u predgovoru Laki\u0107evi\u0107eve knjige u kojem je konstatirala: \u201eNema su\u0161tinske granice izme\u0111u Zorana \u0110in\u0111i\u0107a filozofa i Zorana \u0110in\u0111i\u0107a politi\u010dara. Naprotiv, drugi se bez prvoga ne mo\u017ee razumeti\u2026Zato je izuzetno zna\u010dajna knjiga Mijata Laki\u0107evi\u0107a, jer ona pokazuje da Srbija \u2013 nakon katastrofe kao posledice pogre\u0161nog izbora na razme\u0111i drugog i tre\u0107eg milenijuma \u2013 mo\u017ee postati dr\u017eava s perspektivom za nove generacije samo ako se vrati orijentaciji koja je nasilno prekinuta 12. marta 2003. godine\u201c. \u0110in\u0111i\u0107 je kao iznimno obrazovan \u010dovjek jako dobro znao za Sofoklovu opomenu svim ambicioznim politi\u010darima: izgube li kontakt sa svojom ljudskom dimenzijom lo\u0161e im se pi\u0161e. A tragi\u010dni je paradoks kod \u0110in\u0111i\u0107a \u0161to je upravo zarad inzistiranja na tom ljudskom kontaktu izgubio vlastiti \u017eivot polo\u017eiv\u0161i ga na \u201eoltar\u201c bolje i izglednije demokratske budu\u0107nosti Srbije. Laki\u0107evi\u0107 je uvjeren ne uzalud.  <\/p>\n\n\n\n

Autor: Jaroslav Pecnik<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Izvor: Novi list, Rijeka, 9. oktobar 2022.<\/p>\n\n\n