{"id":16465,"date":"2022-09-21T13:28:47","date_gmt":"2022-09-21T12:28:47","guid":{"rendered":"https:\/\/akademskaknjiga.com\/?p=16465"},"modified":"2022-09-21T13:28:47","modified_gmt":"2022-09-21T12:28:47","slug":"odlomci-sredom-taj-cisti-pogled-u-nebo-odlomak-iz-romana-isijavanje-namika-kabila","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/akademskaknjiga.com\/en\/odlomci-sredom-taj-cisti-pogled-u-nebo-odlomak-iz-romana-isijavanje-namika-kabila","title":{"rendered":"ODLOMCI SREDOM: Taj \u010disti pogled u nebo (odlomak iz romana \u201eIsijavanje\u201c Namika Kabila)"},"content":{"rendered":"
\n
\"\"<\/figure>\n<\/div>\n\n\n

Nebo je ve\u010deras prepuno zvijezda, kako samo jasno svjetlucaju na ovoj tamnoj pozadini, no\u0107ni povjetarac donosi mirise ranog miholjskog ljeta i to kako s ove terase u daljini trepere ti drugi svjetovi, o tome sam \u010desto mislio u \u0160vedskoj. U na\u0161oj dragoj Skandaliji, kako je jedan Mostarac penzioner u Malm\u00f6u sasvim ozbiljno rekao za Skandinaviju.<\/p>\n\n\n\n

Mi smo u Hercegovini uvijek imali taj \u010disti pogled u nebo, sanjarili o nevi\u0111enim svjetovima a istinski se slabo gibali, malo putovali, skoro nikako. Pateti\u010dno smo voljeli svoju provinciju, ta\u010dno se znalo ko je ko, veli\u010dina mjesta odgovarala je na\u0161oj liniji manjeg otpora. Znalo se ko ima ljubavnicu, sino\u0107 su ih vidjeli u Cavtatu na ve\u010deri, a samo oni iskusniji slute kako su se oni tamo sakrili da bi bili vi\u0111eni. Kada bi neko pomislio na samoubistvo, mjesto je odmah bilo obavije\u0161teno o crnim mislima. I mo\u017eda najva\u017enije, imali smo Dubrovnik i more, i sve to nadohvat ruke.<\/p>\n\n\n\n

Mladi su, oni ambiciozniji, odlazili na fakultet u Sarajevo ili Beograd i druge ve\u0107e  gradove. Tamo bi omirisali \u017eivot u novoj sredini, nerijetko imali dobru energiju s druga\u010dijim ambijentom, a onda se nakon zavr\u0161enog ili propalog fakulteta, makar neki od njih, vra\u0107ali u svoje mjesto. Bio je to lijep gradi\u0107, tu je bilo lak\u0161e \u017eivjeti ali je su\u0161tinski sve zajedno bilo \u010damotnije. Provincijska ubogost jela je ljude oduvijek, naro\u010dito one naprednije, i spomenuta linija manjeg otpora zapravo je bila tu\u017eno prividna. Treba ki\u0161ovitu jesen izdurati u malom mjestu na jugu, a tek vjetrovitu zimu, varljiva je bila i ostala ta scenografija juga, zale\u0111ina Mediterana. Ima li \u0161ta gore od Bile\u0107e ljeti, ima, Bile\u0107a zimi.<\/em><\/p>\n\n\n\n

I ja sam bio iz kluba povratnika, iz grupe propalih studenata, igrao sam dvije godine na fakultetu i vratio se nazad na majkinu japrak sarmu. I za\u010dudo, ba\u0161 tad me je krenulo, spletom neo\u010dekivanih okolnosti prvo sam dobio privremeni a zatim i stalni posao u \u201eDu\u0161anu Todorovi\u0107u\u201c u Dubrovniku i vanredno upisao Spoljnu trgovinu. Najednom sam bio zaposlen, i studirao, a bio ku\u0107i, li\u0161en lomatanja po studentskim smje\u0161tajima. Nisam se morao smrzavati u dalekim gradovima do kojih su vozili smrdljivi autobusi u kojima je svirala narodna muzika i nisam bio primoran upoznavati nove ljude, mogao sam uglavnom birati. Poslo\u017eio sam se u svom svijetu u kojem nije bilo previ\u0161e grubosti i nesigurnosti i, vrlo bitno, odakle nigdje nisam morao putovati du\u017ee od sat. Ako bi jednom ili dva puta godi\u0161nje i\u0161li u Bari da se obu\u010demo, \u0161to je bilo prekosvijeta, prespavali bi no\u0107 na brodu, sutra kupili \u0161to smo namjerili, i ve\u0107 narednu ve\u010der plovili smo nazad. Ima jedan specifi\u010dan model, oblik malo debljeg srebrenog lan\u010di\u0107a kojeg su oni u gradu, \u0161to su tih godina jednom ili dva puta godi\u0161nje i\u0161li u Italiju, nosili oko vrata. To je bio znak raspoznavanja i ovi ulan\u010deni su ako ni\u0161ta drugo imali o \u010demu pri\u010dati. Na povratku, le\u017eao sam u sku\u010denoj brodskoj kabini i uspavljivao se zami\u0161ljaju\u0107i prizor broda koji mirno pristaje u Gru\u017eu. Nisam ni slutio kakva se oluja spremala u toj zavjetrini \u017eivota.<\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/figure>\n<\/div>\n\n\n

Taman kada sam skoro pa sra\u010dunato pomislio da trebam saputnika, jer ulazim u godine u kojima pamet bira, kao zrelu vo\u0107ku \u017eivot me je otresao. Do\u0161la je nenajavljeno, u\u0161la bez kucanja, ali zar mo\u017ee druga\u010dije kada se to samo za nas odabire? I danas kada zatvorim o\u010di, pro\u0111e ispred ne\u010dujnim korakom. Nije lako opet misliti na nju, mo\u017eda je samo te\u017ee ne misliti.<\/p>\n\n\n\n

Zapravo sam je znao cijeli \u017eivot iz vi\u0111enja, plavu, vitku i blagu, tri godine mla\u0111u, svoju jo\u0161 od rana, iz \u0161ireg kom\u0161iluka Polica, po ocu Crnogorku. Upadljiva i tajnovita smirenost zra\u010dila je iz njenog pogleda i glasa i to je mu\u0161karce ostavljalo zbunjenim. Sazna\u0107u ubrzo kakav je privid bila ta smirenost i kakva je vatra tinjala ispod te povr\u0161ine. Sreli smo se u galeriji Veritas, jo\u0161 jedne obi\u010dne septembarske bonace, ona je bila na drugoj godini vanrednog prava u Sarajevu. Djevojka? Cura? Milica? Kako nam neki ljudi promaknu i preko no\u0107i se promijene, kao vjerovatno i mi drugima. Kurtoazna upitana le\u017eernost zanjihala se pred na\u0161im o\u010dima, pokazuju\u0107i od kakve je pau\u010dine napravljena. Tu no\u0107 smo se druga\u010dije pogledali i omirisali, na trenutak i sami za\u010du\u0111eni ovim i ovakvim susretom. I ni\u0161ta. Svako se vratio u svoju \u0161koljku svakodnevnice. Izdr\u017eali smo jedan cijeli dan. Ve\u0107 naredni na\u0161li smo se opet, sreli slu\u010dajno, nakon potrage za koju \u0107e se poslije ispostaviti da je bila o\u010dajni\u010dka.<\/p>\n\n\n\n

U narednim danima slijedile su kafe i razgovori, oboje negdje guraju\u0107i i poturaju\u0107i ove formalnosti, ne bi li usporili to \u0161to je raslo pred nama. Nismo uspjeli ni\u0161ta usporiti, nema nasipa za takve udare, nema dovoljno jakog materijala. Strast je buknula kao ljetni po\u017ear na putu prema Dubrovniku, izme\u0111u Gluhe Smokve i Radovan \u017ddrijela, ono kad bura krene podizati u\u017earenu dra\u010du i bacati je okolo, tad ga niko ne ugasi. \u0160ta se desilo, odakle je do\u0161lo, pitali smo se izbezumljeno. Zate\u010deni vrelinom zagrljaja, pitanja na koja nismo imali odgovore rje\u0161avali smo novim zagrljajima. I\u0161li smo na Stap na rijeci Su\u0161ici, ronili goli u pe\u0107ini ispod vodopada, sun\u010dali se na travi i jeli gro\u017e\u0111e oprano u vodi Su\u0161ici. Ti si me nau\u010dila \u0161ta zna\u010di voditi ljubav i koja je to razlika, a mogao sam umrijeti u neznanju.<\/p>\n\n\n\n

Na povratku iz Lastve, pripiti smo skrenuli u selo \u017eivopisnog imena Necvije\u0107e, \u010duli smo da se tu nekada otelilo navodno tele s dvije glave. Djeca necvije\u0107a. U\u0161li smo autom u selo, po\u010deli se kliberiti i ubrzo se vratili nazad na glavnu cestu. Milica me ljubila dok sam krivudavo vozio prema gradu i kiko\u0107u\u0107i se stavljala ruku preko mojih o\u010diju, da ne vidim gdje vozim. Na\u0161i zagrljaji bili su o\u010dajni\u010dki poku\u0161aj otpora neljubavi tog vremena, da se golim tijelima u potresu zaustavi ili makar uspori otvaranje ponora koji se sve \u0161ire i sve dublje procijepao oko nas. Nismo prestajali voljeti se i sad znam za\u0161to si plakala, ljubavi moja, dok je iz daljine nezaustavljivo nadirao prigu\u0161en i zbog toga jo\u0161 stra\u0161niji tutanj zvjerskog krda rata, krvi i progona.<\/em><\/p>\n\n\n\n

Ukoliko vam se svideo ovaj odlomak, knjigu mo\u017eete poru\u010diti sa 25% popusta na na\u0161em sajtu<\/strong><\/p>\n\n\n