{"id":16229,"date":"2022-09-04T12:19:42","date_gmt":"2022-09-04T11:19:42","guid":{"rendered":"https:\/\/akademskaknjiga.com\/?p=16229"},"modified":"2022-09-04T12:19:42","modified_gmt":"2022-09-04T11:19:42","slug":"o-dimicevom-neobicnom-i-inovativnom-citanju-aristotelove-politike-prikaz-studije-politicke-zveri-i-zivotinje-zorana-dimica","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/akademskaknjiga.com\/en\/o-dimicevom-neobicnom-i-inovativnom-citanju-aristotelove-politike-prikaz-studije-politicke-zveri-i-zivotinje-zorana-dimica","title":{"rendered":"O Dimi\u0107evom neobi\u010dnom i inovativnom \u010ditanju Aristotelove \u201ePolitike\u201c \u2013 prikaz studije \u201ePoliti\u010dke \u017eivotinje i zveri\u201c Zorana Dimi\u0107a"},"content":{"rendered":"
\n
\"\"<\/figure>\n<\/div>\n\n\n

O Aristotelu kao filozofu politike od gimnazijskih dana u\u010dimo kao o taksonomu ispravnih i neispravnih oblika vladavine i autoru poznatih definicija \u010dovjeka kao politi\u010dke ili dru\u0161tvene \u017eivotinje i \u017eivotinje koja ima um ili razum. U novoobjavljenoj monografiji Politi\u010dke \u017eivotinje i zveri<\/em> Zoran Dimi\u0107 \u00bbclose readingom\u00ab Aristotelove Politike<\/em> nudi interpretaciju ovog kanonskog spisa na kakvu nismo navikli. S jedne strane on izlazi iz filozofije u oblasti antropologije, biologije, historije i sociologije da bi kontekstualizirao Aristotelov spis i predmete njegovog istra\u017eivanja. S druge strane, gr\u010dkom izvorniku posve\u0107uje se po principu da je najjednostavniji prevod ujedno i najprecizniji. Promatraju\u0107i \u010dovjeka u zajednicama koje prethode polisu<\/em> te razloge i prakse kojima se polis utemeljuje, Dimi\u0107 sintagmama zoon politikon<\/em> i zoon logon ehon<\/em> daje sasvim nova zna\u010denja – takva koja omogu\u0107avaju da danas o Aristotelovoj filozofiji politike raspravljamo i van uske oblasti historije gr\u010dke ili anti\u010dke filozofije.<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Devet godina nakon \u0161to je objavio Ra\u0111anje ideje univerziteta<\/em> (Sremski Karlovci: Izdava\u010dka knji\u017earnica Zorana Stojanovi\u0107a, 2013) – seminalnu studiju o izvorima i zanemarenim aspektima evropskog univerzitetskog naslje\u0111a – Zoran Dimi\u0107 objavio je novu monografiju Politi\u010dke \u017eivotinje i zveri. O Aristotelovom zasnivanju filozofije politike<\/em> (Novi Sad, Akademska knjiga, 2022). Devet godina kasnije, Dimi\u0107 je opet napravio istu stvar – uzeo je temu koja se pre\u010desto uzima zdravo za gotovo i onda, minuciozno analiziraju\u0107i izvorni tekst, pronalaze\u0107i skrivene i – u historiji interpretacije previ\u0111ene motive – konstruirao inovativno razumijevanje kanonskog izvornog teksta.<\/p>\n\n\n\n

Inovativna metodologija<\/h3>\n\n\n\n

Na \u010disto deskriptivnoj razini, nova Dimi\u0107eva studija prostire se 148 stranica (od ukupno 172) i sastoji se od \u00bbUvoda\u00ab i \u010detiriju poglavlja: \u00bb1. Domestikacija i doma\u0107instvo\u00ab, \u00bb2. Doma\u0107instvo i ekonomija\u00ab, \u00bb3. Nastanak polisa i razvoj politi\u010dke prirode \u010doveka\u00ab te \u00bb4. Aristotelovo zasnivanje filozofije politike\u00ab. Uz to, knjiga sadr\u017ei jo\u0161 i kratak autorov predgovor, bibliografiju, indeks imena te bele\u0161ku o autoru.<\/p>\n\n\n\n

Kao \u0161to se vidi iz naslova poglavlja u koja je podijelio svoju monografiju, Dimi\u0107eva metodologija je neobi\u010dna za kontinentalne filozofe na\u0161eg govornog podru\u010dja. Za po\u010detak, njegov izraz je jasan i proziran, precizan i analiti\u010dan. Istovremeno, njegov popis literature je \u0161irok i prevazilazi granice pojedinih filozofskih disciplina i uop\u0107e filozofije. Dimi\u0107 se ne libi prekora\u010divati disciplinarne granice i to ne samo preuzimanjem op\u0107ih zaklju\u010daka. U najboljem smislu nasljeduju\u0107i Hegelovu maksimu da je filozofija svoje vrijeme obuhva\u0107eno mislima, a mogli bismo re\u0107i i svijest francuskih histori\u010dara i teoreti\u010dara (poput Braudela ili Lefevbrea) o va\u017enosti [struktura] svakodnevnog \u017eivota – Dimi\u0107 predmet svojeg filozofskog prou\u010davanja povezuje sa praksama \u017eivota koje su u njemu sublimirane. Tako je u njegovoj prvoj monografiji sa univerzitetom, a tako je i ovdje sa politikom. Iako ni blizu nije marksist – a znam i da mi ne\u0107e zamjeriti – potvr\u0111uje i Marxovu maksimu iz Njema\u010dke ideologije<\/em> da postoji samo jedna nauka, nauka istorije<\/em>. Aristotelovu filozofiju politike Dimi\u0107 \u0107e u novoj knjizi prizemljiti, isto kao \u0161to je to u svojem prvom izdanju napravio ideji univerziteta. A sjetimo se, tada je pored svih visokih<\/em> ideja o kojima se u nas govori kada se govori o ideji univerziteta, naprosto podsjetio da je prvi univerzitet u Evropi – onaj 1088. godine u Bolonji – osnovan da bi studenti izborili jeftinije najamnine svojih studentskih soba.<\/p>\n\n\n\n

Dimi\u0107, dakle, u ovoj studiji ne radi ono \u0161to bismo o\u010dekivali od prosje\u010dnog filozofa. On ne uzima jedan, dva, tri pojma ili pojmovna sklopa pa ih filolo\u0161ki (\u010ditaj: etimolo\u0161ki i frazeolo\u0161ki; za primjer vidi Ladanov prevod Metafizike<\/em>) i filozofski (u pravilu historijskofilozofski; za primjer vidi bilo koju studiju) nemilosrdno razvla\u010di na 150 stranica. Upravo suprotno, Dimi\u0107 prvo u potpunosti iza\u0111e van svojega predmeta, u biolo\u0161ku antropologiju i ka\u017ee otprilike: klju\u010d svega je paleolitski stres i neolitska revolucija koja ga je ukinula. Za\u0161to je to bitno? Pa zato \u0161to je politika ljudska djelatnost, i to takva koja se pojavljuje nakon \u0161to je \u010dovjek zapo\u010deo \u017eivjeti sjedila\u010dkim na\u010dinom \u017eivota. Tek u sjedila\u010dkoj zajednici – prati Dimi\u0107 Aristotela – razvija se politika kao jedan od vidova \u010dovjekove praxis<\/em>. Me\u0111utim, ona ne dolazi odmah, nego tek razvojem iz onti\u010dki primarnijih ljudskih zajednica, doma\u0107instva i sela.<\/p>\n\n\n\n

Dimi\u0107eva rekonstrukcija Aristotelovog teksta<\/h3>\n\n\n\n

Redak po redak Politike<\/em> Dimi\u0107 strpljivo prati Aristotela i uvodi u raspravu spoznaje iz drugih filozofskih djela, ali i iz antropologije, biologije, historije i sociologije, e da bi korak po korak rekonstruirao kako, pod kojim principima, s kojim funkcijama i s kojim svrhama se razvijaju pretpoliti\u010dki oblici \u010dovjekovog sjedila\u010dkog \u017eivota. Pritom temeljno, strpljivo i rastvara predod\u017ebe s kojima smo se maltene rodili, a definitivno srodili. Jedna od tih je judeokr\u0161\u0107anska predod\u017eba \u010dovjeka kao \u00bbslike i prilike\u00ab bo\u017eje. Me\u0111utim Dimi\u0107 nas podsje\u0107a da je i \u010dovjek neko\u0107 bio divlja \u017eivotinja, ona koja je \u017eivjela iz dana u dan, skupljaju\u0107i plodove i love\u0107i druge \u017eivotinje. Stalno u neizvjesnosti koliko dugo \u0107e mo\u0107i osiguravati hranu, dok sebe nije domesticirao<\/em> \u010dovjek nije mogao imati nikakvu egzistencijalnu sigurnost. Tek domesticirav\u0161i sebe, \u010dovjek domesticira druga \u017eiva bi\u0107a (a kod Aristotela – vidi: O du\u0161i<\/em> – to su i \u017eivotinje i biljke).<\/p>\n\n\n\n

Na po\u010detku posljednjeg poglavlja svoje studije, Dimi\u0107 nam otkriva klju\u010d za njezino \u010ditanje. To \u010dini suprotstavljaju\u0107i metodolo\u0161ki Platonovu i Aristotelovu filozofiju politike. S jedne strane, Platonova je intencija (i teorijska i prakti\u010dna) izna\u0107i idealnu politeju<\/em> (= ustroj politi\u010dke zajednice), one-size-fits-all<\/em> rje\u0161enje koje \u0107e, deducirano iz ideje Dobra<\/em>, svaku politi\u010dku zajednicu svojom primjenom pretvoriti u najbolju mogu\u0107u. Nasuprot njemu, Aristotel \u0107e minuciozno analizirati kako je pojedina politi\u010dka zajednica nastala, tko ju je i kako tvorio te sa kojim svrhama. Prate\u0107i Aristotelovu metodu, Dimi\u0107 \u0107e poput arheologa iskapati sloj po sloj ljudske politi\u010dnosti da bi plasti\u010dno rekonstruirao zna\u010denja i implikacije popularnih Aristotelovih soundbiteova<\/em>.<\/p>\n\n\n\n

Da bi do\u0161ao do Aristotelovih razmatranja o polisu<\/em>, Dimi\u0107 polazi od neolitske revolucije s kojom je ljudska vrsta po\u010dela zasnivati stalna naselja. Prelazak sa lova\u010dko-sakuplja\u010dkog na sjedila\u010dki na\u010din \u017eivota, kultiviranje biljaka i formiranje zaliha promijenili su i ritam \u017eivota. Da bi opstali, ljudi su morali izvr\u0161avati repetitivne, dosadne i naporne zadatke. Oko zajedni\u010dkog izvr\u0161avanja tih zadataka formira se i prva zajednica – doma\u0107instvo (oikos<\/em>). Zada\u0107a je doma\u0107instva – njegova narav, ili priroda – da se kroz njega vrsta reproducira. Doma\u0107instvo osigurava smje\u0161taj, hranu i ra\u0111anje novih jedinki. Ali doma\u0107instvo – suprotno uvrije\u017eenom mi\u0161ljenju – nije zajednica ljudi. Ono je zajednica pitomih \u017eivotinja koje \u017eive pod istim krovom – dakle i ljudi i onih \u017eivotinja koje nisu ljudi. U doma\u0107instvu se razvija funkcionalna podjela rada pa se po funkcijama \u010dlanovi doma\u0107instva i dijele – na mu\u017ea i \u017eenu, onoga koji vlada (gospodara) i onoga nad kojim se vlada (roba), na roditelja i djecu. Podjela rada determinira uspje\u0161nost doma\u0107instva da zadovolji svoju svrhu – Aristotel bi rekao prirodu ili narav. Tek na osnovi toga da li u doma\u0107instvu podjela rada postoji ili ne, odnosno je li efikasno ili ne, Aristotel \u0107e dijeliti doma\u0107instva na gr\u010dka i barbarska.<\/p>\n\n\n\n

Doma\u0107instvom upravlja jedna osoba, gospodar doma\u0107instva – kod nas bi se reklo glava ku\u0107e ili ku\u0107edoma\u0107in. To je onaj za kojega Aristotel ka\u017ee da je u njegovoj prirodi da vlada doma\u0107instvom. Ali opet, kao i na drugim mjestima, to ne zna\u010di da se rodio da bi ispunjavao svrhu, nego da mu se ta svrha prirodila razvojem. U ovom slu\u010daju zato \u0161to je stekao vje\u0161tinu dobrog upravljanja doma\u0107instvom, ili oikonomiu<\/em>. Ta vje\u0161tina, pak, nije isto \u0161to i ktetike<\/em> – vje\u0161tina sticanja imetka. Sli\u010dno kao u doma\u0107instvu je i u selu, kojim se Dimi\u0107 ne bavi op\u0161irnije u ovoj studiji. I selo ima istu svrhu kao i doma\u0107instvo, samo je obimnije. Funkcionalna podjela rada je tako\u0111er prisutna, kao i upravljanje po vertikali. Na istim principima kao i doma\u0107instvo, po\u010diva i selo.<\/p>\n\n\n\n

Dimi\u0107 \u0107e re\u0107i da doma\u0107instvo i selo nastaju kao proizvod ljudske tendencije ka udru\u017eivanju. Ta tendencija – nastavno na nagla\u0161enu ulogu paleolitskog stresa na razvoj ljudske vrste – ima svoju svrhu (ili, Aristotelovskim rje\u010dnikom, prirodu<\/em>) u osiguravanju odr\u017eanja vrste. Nasuprot tome, polis ne nastaje da bi se osigurao produ\u017eetak vrste. Za razliku od doma\u0107instva i polisa koji po\u010divaju na konsenzusu oko funkcionalne hijerarhije, osnova polisa je disenzus. Na razini vi\u0161oj od doma\u0107instva i sela, ljudi mogu \u017eivjeti u zajednicama koje su tako\u0111er ustrojene oko relativno nepromjenjivih funkcionalnih hijerarhija.<\/p>\n\n\n\n

Ono \u0161to polis donosi u evoluciji ljudske vrste je formiranje \u010dovjeka kao zoon politikon<\/em>. Ta sintagma ne zna\u010di – kao \u0161to smo u\u010deni od prvih \u0161kolskih susreta s Aristotelom – da je \u010dovjek politi\u010dko bi\u0107e<\/em> ili dru\u0161tvena \u017eivotinja<\/em>. Rekonstruiraju\u0107i Aristotelovo razumijevanje, Dimi\u0107 nudi interesantnu interpretaciju. Naime da je \u010dovjek i zoon<\/em> i politikon<\/em>. Dakle, i domesticirana \u017eivotinja koja se udru\u017euje da bi osigurala svoj opstanak, i bi\u0107e koje \u017eivi u politi\u010dkoj zajednici. Kao zoon<\/em> jedinka ljudske vrste se funkcionalno upojedinjuje – kao mu\u017e ili \u017eena, roditelj ili dijete, gospodar ili rob. Do\u010dim, kao politikon<\/em> ta jedinka transcendira svoju upojedinjenost u procesu proizvodnje i postaje generi\u010dkim politi\u010dkim bi\u0107em – \u010dovjekom. Drugim rije\u010dima, ljudi tek politi\u010dkom praksom postaju \u010dovjekom.<\/p>\n\n\n\n

Aristotel u Dimi\u0107evoj interpretaciji nije Aristotel gimnazijskih ud\u017ebenika i uvoda u gr\u010dku filozofiju – puki nabraja\u010d postoje\u0107ih [politi\u010dkih ure\u0111enja] (https:\/\/plato.stanford.edu\/entries\/aristotle-politics\/). Kroz Politi\u010dke \u017eivotinje i zveri<\/em> Dimi\u0107 nam otkriva eminentno modernisti\u010dkog Aristotela – autora \u010dija misao nadilazi okvire vremena u kojem je \u017eivio i mo\u017ee inspirirati politi\u010dke diskusije i danas. Ipak, za razliku od Platonovog idealizma nepromjenjivih i vje\u010dnih idealnih formi, Dimi\u0107 nagla\u0161ava Aristotelov pristup kao su\u0161tinski va\u017ean za zaklju\u010dke do kojih je Filozof<\/em> dolazio. Danas bismo rekli da je Aristotel evidence based<\/em> filozof.<\/p>\n\n\n\n

Aristotel – moderni filozof<\/h3>\n\n\n\n

Modernisti\u010dki aspekt Aristotelove politi\u010dke le\u017ei u zaklju\u010dku koji Dimi\u0107 ne iskazuje eksplicitno u svojoj studiji, a to je da ono \u0161to Aristotel naziva polis<\/em> mi poznajemo pod pojmom demokracije u razli\u010ditim konceptualizacijama – bilo liberalisti\u010dkim ili socijalisti\u010dkim. Kod Aristotela Dimi\u0107 \u0107e na\u0107i princip ograni\u010denja vlasti<\/em> koji \u0107emo danas poznavati kao va\u017eno obilje\u017eje politi\u010dke filozofije Johna Lockea. Isto tako \u0107e prona\u0107i prepoznavanje da se u politi\u010dkoj zajednici sukobljavaju suprotstavljeni interesi – \u0161to mo\u017eemo prepoznati kao Hegelovu definiciju dru\u0161tva iz Osnovnih crta filozofije prava<\/em> kao \u00bbsistema interesa\u00ab. Naposljetku, prepoznat \u0107e u Aristotela i fundamentalni sukob politike i ekonomije – za koji mo\u017eemo re\u0107i da je osnovno polazi\u0161te Marxove filozofije politike (u mjeri u kojoj ona postoji).<\/p>\n\n\n\n

Posljednje obilje\u017eje politike<\/em> koje je za Dimi\u0107evu interpretaciju Aristotela va\u017eno to je da je politika radikalno nestabilna. Ako je funkcija politike da odlu\u010di \u0161to je dobro i \u0161to je pravedno za neku pojedinu politi\u010dku zajednicu – onda ona ne mo\u017ee pristati na vje\u010dna<\/em> rje\u0161enja, nego to dobro<\/em> i to pravedno<\/em> mora kontinuirano propitkivati. Stalno propitivanje uostalom je u potpunosti u skladu s izmjenom nosilaca vlasti i potrebom politi\u010dke zajednice da pronalazi rje\u0161enje za sukobe interesa koje u njoj egzistiraju. Polis te sporove prepoznaje i uva\u017eava – on ih ne potiskuje. Oko sporova koji se u zajednici pojavljuju kontinuirano se vodi rasprava u kojoj se \u010dovjek pojavljuje i kao druga poznata Aristotelova definicija – zoon logon ehon<\/em>, bi\u0107e koje ima logos.<\/p>\n\n\n\n

Dimi\u0107 u zaklju\u010dku svoje studije izlazi iz stroge interpretacije Aristotelovog teksta i pokazuje kako se njegove teze, zaklju\u010dci i metode mogu koristiti i danas. To radi kritiziraju\u0107i depolitiziranost zajednice u kojoj sam \u017eivi, obja\u0161njavaju\u0107i kako velike sile proizvode stabilnost i konsenzus u zemljama kapitalisti\u010dke periferije kakva je Srbija. To je samo jedna mogu\u0107a linija izvo\u0111enja rasprave iz ove sjajne studije. Duboko se nadam da ne\u0107e ostati i jedina, jer Dimi\u0107eva interpretacija Aristotelove Politike<\/em> knjiga je koja svakako zaslu\u017euje \u017eivu i \u0161iroku recepciju.<\/p>\n\n\n\n

Autor: Luka Mati\u0107<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Izvor: http:\/\/www.skribomatic.com\/posts\/o-dimicevom-neobicnom-i-inovativnom-citanju-aristotelove-politike\/<\/a><\/p>\n\n\n